Zvijezde su napravljene od neonskih lampi i mislim da me upravo zbog toga više nije strah umrijeti.
Dopuštaš mi da spavam u tuđim stanovima, među prašnjavim jastucima, u dimu marihuane i indijskih aroma, ove noći sam prespavala u stanu nekog kolekcionara umjetnina, pitao me je kako zvuči ruka koja plješće, pomislih da zvuči kao neuspjela tišina, uništena tišina, govorio mi je kako je Einstenova žena bila puno bolji matematičar od njega, ona je njegove ideje konkretizirala brojevima, pomislih kako bi je einstein prije spavanja poljubio i nježno joj šapnuo: dobro brojiš! To me podsjeti na činjenicu da nikada nisam ovako mjerila vrijeme, to čak ni nije mjera vremena između naših susreta jer ja ni ne znam kada ću te sresti, brojim minute i sate koje provodimo zajedno, brojim časove naše samoće u kojoj se ljubimo i čije poljupce panićčno skrivamo, jer tražio si da šutim o nama nakon što smo se prvi put poljubili, jer, naime, tvoj prijatelj je zaljubljen u me i ne želiš ga izdati, iako, izdajući ga ti se bojiš izdati ga, izgubio si se Judo u vlastitoj kontradikciji, premda mene nisi izdao jer me ne možeš, ne dajem ti se dovoljno da me povrijediš kako spada, znači, prvo što si od mene tražio nakon što si me poljubio, nakon četiri godine, je bilo da šutim..i nekako sam i zašutjela, ne znam što sam drugo mogla. Zato me tiješe tuđi stanovi, opijati, tiješe me snovi, mada i u njihovim stanovima kada zaspem , smirujem se tvojim likom.da, smiruje me pomisao na sreću, uljevam u sebe kap po kap, gubim se među ljudima, tražim ih da pričaju, da me maknu od mene, ja ne umijem više ni plakati, i to nije ništa nego tužno, lice mi je suho, meni se zbog vlastitih laži više ni ne plače, iscijedila bih suze kao limun, moje tu vjerojatno pune olova, zazidane kao armirani beton.
Post je objavljen 13.04.2008. u 22:06 sati.