Marketing
:)
«Hahahaha…» čulo se iz daljine… Njih dvoje, par, sjedili su skupa ispred škole i pričali… Prepričavali su neki smiješni događaj… Baš im je lijepo mislila je ona… Ta tužna cura je sjedila malo dalje od njih sa svojim prijateljicama i kao pričala s njima… Zapravo je krajičkom oka pratila njih dvoje. Već je dugo patila za njim, ali on naravno, od toga nije ništa znao. Čine se tako sretni i zaljubljeni…Eh, ta cura ni ne zna koga ima. Ima da bude najsretnija mislila je ona… «EJ LEA!» zaderala se Ivana i prenula je iz misli. «Što se sad s tobom događa?» «Ma ništa, samo sam se nešto zamislila, što se odmah dereš?»… i tako su nastavile svoju priču… kad je tog dana zazvonio kraj šestog sata, zapričana s Ivanom je krenula doma.. pričale su o danu u školi i testu iz matke… Na putu kući su se razdvojile jer žive na totalno suprotnim stranama grada… krenula je tako kući razmišljajući o svemu danas, a najviše o njemu… U sebi je osjećala kako joj se sve više sviđa, a to si nije mogla dopustiti, pa ipak ima curu… Upalila je mp3 i stavila slušalice samo da prestane misliti o njemu… upalivši ga prva pjesma na listi je bila «Nek te zagrli netko sretniji» od Cetinskog… U sebi je pomislila «Koja ironija čovječe»… Šetajući tako do kuće, nije ni shvatila da joj je dok je vadila mp3 ispao mobitel iz džepa… Kad je došla kući smjesta se preplašila i krenula ga potražit… Tražila ga je na onom putu kojim je došla iz škole i nije ga nigdje uspjela pronaći… Vratila se kući i rekla starcima. Oni su malo govorili o tome kako je neodgovorna i pustili je da ide spavati. Taman kad je krenula u sobu zazvonio je telefon. Mama joj se javila a ona je mislila da nije za nju, ipak je bilo kasno. No kad je čula da je majka zove «Lea, telefon!». Uzela je slušalicu i pospano rekla «Halo?» pitajući se tko bi to mogao biti. Čula je odjednom poznati muški glasi poskočila…Glas je rekao : «Ej Lea , Marko je, našao sam tvoj mobitel pokraj parka... jel možeš sad doći po njega ili da ti ga donesem sutra u školu?». Bio je to njen Marko, onaj Marko! Isprva je samo šutjela a onda se odjednom prenula i rekla «Ej, hvala ti puno. Sad bi došla do parka, jel to ok?» I tako su se dogovorili da će se naći za 15 min kod parka… ona je bila nevjerojatno uzbuđena iako nije imala zašto, pa samo će joj vratiti mobitel. Krenula je u par s mp3-em i opet je slušala onu pjesmu… On je čekao tamo naslonjen na jednu ogradu s njenim mobaćem u ruci. Došla je do njega i nasmiješila se. On joj je pružio mobitel i rekao «Budi sretna da sam ga JA pronašao» te joj namignuo. Zamalo se rastopila, ali znala je da mora ostati cool. Rekla mu je samo «Hvala ti puno, puno. Starci bi mi popili krv»… Nastupila je minuta tišine i on je zatim rekao «Ajd da te otpratim do kuće, pa ne mogu te sad samu pustiti» I tako su krenuli… putem su nešto bzvz pričali i tako… Živjeli su u istom kvartu, to je tek tad saznala… rastali su se i ona je ušla u kuću, i zaključavši se u sobu legla ne krevet i stala maštati… Heh… Nije ni bio svjestan koliko joj je uljepšao dan…
Sutradan u školi je bilo standardno ali se na putu kući opet nešto lijepo dogodilo… Taman kad se rastala s Ivanom netko je viknuo «Lea, Lea!». Okrenula se i vidjela njega. «Ideš doma?» Opet su išli skupa kući…
I tako još dosta puta. Puno su pričali i mnogo toga je saznala o njemu… Slušali su istu muziku, oboje su voljeli čitati i takve stvari… Možda joj se samo učinilo, ali kao da je njega sve manje viđala s curom… Baš je voljela te šetnje do kuće, popravile bi joj cijeli dan, uljepšale ga…Voljela je ići u školu samo radi toga i sama pomisao na to joj je davala snagu izdrži u školi od kraja… S vremenom su postali pravi prijatelji…Sve su govorili jedno drugom i pomagali su jedno drugom…Samo on nije znao da ga ona iz trenutka u trenutak sve više voli. Da čezne za njim, da tako žarko želi da je zagrli, poljubi… Jedan vikend je bila s prijateljicama vani i tako su plesale i zezale se… Bila je to super večer… krenula je doma i usput dok je izlazila iz grada bacila je pogled na jedan nekadašnji kafić gdje se sada okupljaju parovi. Tamo je vidjela njega i curu… ma čekaj to NIJE on, ma on je crn, ne to nije on… pa s kim je to ona?? O Bože, pa ona ga vara! Oh!
Ostala je još toliko da se uvjeri da da je to ona i zaista se uvjerila u to…Izbezumljeno je nastavila dalje. U sebi je proklinjala tu curu jer nije znala koga ima. Pa kako mu to može raditi? Nije znala dali da mu reče… Hoće li joj povjerovati… Ništa nije znala… Došla je kući i onako umorna nije ni šminku skinula nego je samo legla i razmišljala… odlučila je da će mu sutra sve reći pa šta bude da bude. Preko 5. sata mu je poslala poruku da mu mora nešto važno reći. On joj je odgovorio da je nakon škole čeka da idu zajedno kući… nije znala kako da mu to kaže…
Počela je : «Marko, sinoć sam bila vani i na putu kući sam vidjela Marinu s nekim likom na onom okupljalištu. «Oprosti».Znao je na koje okupljalište mislim. Osjećala se kao da je to ona napravila. On je samo zastao i upitao je «Jesi li sigurna?» ona je rekla da je. Onda je uslijedilo nešto što ju je potpuno slomilo. Sjeo je na prvi zid, i spustio glavu u ruke. Nije ga mogla takvoga gledati, a opet nije znala što mu reći. Srce joj se paralo gledajući ga takvoga… osjećala je bijes prema toj curi. Nije mu imala pravo to napraviti. Čim je on to zaslužio?? On je ustao i krenuo poznatim putem kući…Ona je krenula za njim. Cijelim putem nisu progovorili ni riječ… Na licu mu je vidjela bol, i sama je osjetila. Kad su došli zaustila je da nešto kaže ali on ju je prekinuo «Hvala ti što si mi rekla, laku noć» okrenuo se i otišao. Ona je samo stajala i gledala za njim. Sad bi najradije potrčala za njih i poljubila ga, ali ne, okrenula se i ušla u kuću. Sutradan ih je u školi vidjela kako se svađaju… Na putu kući joj je rekao kako mu je priznala i kako su prekinuli… Nije znala što da mu kaže… upitala ga je : «I? Što sad?».
«Ne znam… Zapravo znam.» rekao je i krenuo se prema njoj. Stajao je centimetar do nje i osjetila je njegov dan. Nagnuo se prema njoj i poljubio ju. Ona se totalno rastopila. Stajali su tu tako i ljubili se. Odjednom je počeka kiša, ali to je samo uljepšalo sve… Nije mogla vjerovati… «Ne!Sanjam» mislila je… Ali kad je shvatila da je skroz mokra uvidjela je i da ne sanja… Polako su krenuli kući, kiša je padala, a oni kao da toga nisu svjesni. Uhvatio ju je za ruku i nije je puštao cijelim putem. Rekao je da je tek danas shvatio da nju voli, i da mu uopće nije žao što ga je ona prevarila, jer da nije, tko zna dokad bi se sve to još vuklo. I ona je njemu sve priznala… Nikad ništa ljepše nije doživjela… Rastali su se opet na istom mjestu, ali ovaj put uz poljubac… Čovječe kako se u tom trenutku osjećala.. Kao da ima sve, kao da je cijeli svijet njen…
Ušla je u kuću, javila se starcima, otišla u sobu i samo zaspala… Sanjala je najljepši san. Sanjala je da su skupa. Ujutro se probudila i vidjela njegovu poruku te shvatila da to nije bio samo san. Ipak se prijateljstvo na kraju isplatilo. Znala je da će ovo potrajati i znala je da on nju voli koliko i ona njega… Nekada se u životu isplati riskirati a nekada se isplati samo malo pričekati.
Post je objavljen 13.04.2008. u 21:18 sati.