Sanjala sam nečiju iznajmljenu, ofucanu studentsku sobicu, u kutu peć na drva, a na krevetu sjedimo Borut Mihalić i ja, pijemo čaj, jedemo kekse i pričamo dogodovštine iz svijeta jet-seta.
Zašto ja sanjam da provodim ugodno vrijeme s čovjekom koji mi ćaća može biti, a još k tome izgleda ko feminizirani hibrid četnika i doktora medicine?
A nakon toga sam još sanjala da se vraćam s mora u autu koji je totalno zasran jer je bio mudro parkiran u nekom seoskom dvorištu s kokošima.
Mda, valjda bolje i to nego da me nesanica jebe do te mjere da samoubojstvo počnem smatrati sasvim pristojinim sredstvom za uspavljivanje.
PS- Nazvala bih nezdravim kad netko smatra da sve ono što nema, nema zato jer nije zaslužio.
Post je objavljen 13.04.2008. u 15:30 sati.