Dva današnja događaja, o kojima izvještavaju mediji, naoko nemaju puno veze jedan s drugim, ali su ipak itekako povezani i dio su iste priče. Dakle što, osim kišnog neba nad Zagrebom, povezuje prosvjedni sindikalni skup i stanačku skupštinu HSP-a?
Gledajući s Mjeseca, i sindikalni prosvjedi i stranačke skupštine dio su normalnih demokratskih društava, što će reći da je Hrvatska danas normalno, europski i demokratski funkcionirala u oba slučaja. Ali, avaj!
Tko može navesti ijedan slučaj u bilo kojoj zemlji demokratskog svijeta u kojoj se vođa partije bira aklamacijom, a ne npr. tajnim glasanjem. Uz to vođa, koji je doslovno uništio svoju stranku i njenu prepoznatljivost i ostvario šest puta manje mandata od broja kojega je osvojila na prethodnim izborima, koji je istjerao iz stranke jedinog čovjeka (Pero Kovačević) koji mu je najavio protukandidaturu, a uz to je i najaktivniji saborski zastupnik svih vremena, vođa koji je marginalizirao zastupnicu koju su mnogi proglasili najangažiranijom na nekom stvarnom problemu (mislim na Ružu i njen obračun sa narkodilerima), kojega su prije izbora bili prisiljeni napustiti urbani i obrazovani (Rožić) i višegodina za redom proglašeni najbolji zastupnik i doktor znanosti (Tonči Tadić). U HSP-u više ne postoji doslovno niti jedan jedini političar za kojega se čulo dalje od njegove ulice ili kvarta, ako se izuzme vođa. I takav “vođa”, koji nakon katastrofe od izbora ode odmarati se na Maldive, Madagaskar ili tko zna gdje, umjesto da, kao što bi to nalagao red i u predpristupnim demokracijama ranih devedesetih ode bestraga i zauvijek, napravi pravi politički pomor u svojoj stranci i onda još održi ovakvu demkraturu za svekoliko općinstvo. Prestrašno, što bi se reklo!
Kako iz pristojnosti baš nikada, kao akter političke scene i stranačka osoba, nisam komentirao događanja u drugim strankam, doista bih i ovoga puta šutio, da nije riječ o pojavi koja ukazuje na degeneraciju elementarne političke kulture koja se u povojima počela pojavljivati i na ovim prostorima. I samo bi cinik mogao reći da je to što se događa u našim strankama, stvar tih stranaka i njihova vodstva i članstva. Ali, političke su stranke ključne političke institucije demokratskog života jedne zemlje i ovakve nakaznosti ne bi smjele proći bez javnoga komentara i onih koji nisu članovi takvih stranaka. Zaboga, taj vođa sjedi u Saboru! Ova sprdačina od demokracije i političke odgovornosti u direktnoj je vezi sa ključnim sadržajem poruka današnjeg prosvjeda. Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da se prosvjednika i nije baš previše ticala demokracija, stranke i sranačke vođe, nego elementarna egzistencijalna sigurnost, tome i nije tako. Jer socijalna sigurnost ljudi u nekoj zemlji nije metafizička i samorazumljiva kategorija, već je rezultat ili posljedica točno određene politike i načina vođenja države i upravljanja. I bijeda naših radnika, penzionera, djece, invalida… nije posljedica elementarne prirodne katastrofe, već točno određene politike, točno određenih ljudi u točno određenom vremenu. A ti su ljudi i ta politika u našim prilikama odabrani u demokratskoj proceduri na izborima. Prije tek koji mjesec imali smo prilike izborima reći toj politici i tim ljudima što o njima mislimo. Ali nismo. Ili ipak jesmo? A rezultat je opet demokratura, jer u Vladi sjede ministri stranaka koje su tek u koaliciji sakupili nešto više glasova od izbornog praga, a same ga nikada ne bi prešle, ministri su i oni koji su povezani sa krupnim korupcijskim i svakojakim drugim aferama. I danas, okom ne trepnuvši, šef te Vlade kaže kako se i on slaže s prosvjednicima, kao da on i njegova partija koji upravljaju, uz kraći prekid, ovom državom od njena postanka, nema baš nikakve veze.A prosvjednici ga traže da promjeni smjer. Kao da je to moguće! Jer čitava je njihova filozofija vladanja upravo taj smjer. Totalna i neokrnjena neodgovornost je njihov stil i najsupstancijalniji dio njihovog cjelokupnog političkog ponašanja. Ta je neodgovornost i neosjetljivost sam njihov program. Vlast pod svaku cijenu, laž, privid, neodgovornost, neosjetljivost opće su mjesto koje povezuje i Đapićevsku i HDZ-ovsku vladavinu, a sve više postaju i prihvatljiva poveznica cjelokupne djelatnosti koju u nas još nazivaju politikom. A ona takva može biti samo ako se ne prepozna vrijednost istinske participativne demokracije i to svugdje i uvijek. Manipulatore i vlastohlapljivce koji zlorabe naše političke stranke valja demaskirati na svim razinama, a to se može ako se njihovoj agresivnoj i prijetvornoj predatorskoj naravi, usprotive elementarna čestitost i hrabrost ljudi koji neće pristati na podaničko podilaženje. Jer, zašto bi netko tko ne pokaže da drži do mišljenja drugih i da su mu ti drugi samo sredstvo, brinuo da ti drugi imaju posla, kruha, sigurnosti. Način na koji su izabrani siguran je pokazatelj načina njihova upravljanja. Iako nije sigurno da će oni koji su izabrani demokratski biti uspješni i odgovorni, za one koji su na vlast došli obmanom sigurno znamo da neće.Tu povezanost kruha i slobode bilo bi dobro što prije osvijestiti.
(MOLIM DA SE UKLJUČITE U ANKETU NA mojoj web stranici)
Post je objavljen 12.04.2008. u 23:55 sati.