Tebi nije stalo
„Tri godine, tri godine se nismo vidjeli.“ – sama si rekla.
Ne bih te ni vidio da moj kolega nije napomenuo da radiš u blizini. Svaki put kad mi te spominje osjetim treptaj u sebi. Svaki put na spomen tvoga imena. On dobro zna koliko si mi značila, ali... pravio sam se da mi nije stalo, a stalo mi je da te vidim. Duboko u dubini duše priznajem sebi da mi je stalo. Tri godine su prošle...
Ti ne znaš. Ti nikada nisi saznala...
Od prvoga dana kada smo zajedno radili u onoj propaloj firmi ja sam znao da si posebna. Tvoje stidljive oči to su meni govorile. Malo po malo povjeravala si se meni jer trebala si prijatelja, a ja sam te slušao... sjećaš li se tih dana? Sve je odjednom postalo drugačije kad smo dobili radne knjižice, kad je firma otišla u stečaj, i kad te više nisam viđao, kad sam gubio svaki tvoj trag.
Nedostajala si mi. Toliko si mi nedostajala.
Iznova, iz dana u dan sam vraćao sliku kako sjedimo zajedno na klupi za vrijeme pauze i ti mi pričaš o tvojim bračnim problemima, o tvom mužu koji te prevario i ostavlja,o djeci koja ništa ne razumiju, o tebi rastrganu...
Zagrlio bih te nježno i rekao: „Nije te on vrijedan.“ A ti si voljela njega i zato se nisi mogla pomiriti što te napušta. A ja sam te toga dana zavolio...nikad to nisi saznala.
Ubrzo smo našli posao u različitim firmama, što je bila sretna okolnost u tim vremenima,no, tada sam gubio te. Osjećao sam to. Pitao sam se zašto mi se ne javljaš ponekad. Ta, imaš moj broj telefona. Zašto bih ja uvijek bio prvi? A onda mi je sinulo: tebi više nije stalo!
Zar ti ništa nije značilo to veče kada sam te povodom tvoga rođendana izveo na večeru „kod Javora“? Zar moji signali ti nisu ništa govorili?
A čekao sam jer nisam se htio miješati dok si vodila parnicu za rastavu braka i kada si obnavljala novi stan koji si kupila. Čekao sam da se središ. Nisam se htio nametati a i vidio sam, bila si mi zahvalna na tome. Shvatio sam da sve to moraš sama.
Ponadao sam se, tada ćeš pronaći više vremena i za nas. Ponadao sam se da od toga dana, tog našeg druženja, tvog prvog osmjeha, tvog vedrog pogleda i novog života, oslobodit će se mjesto u tvom srcu za mene. Samo sam poželio da osjetiš moju ljubav, moj pogled,moj dodir...ali ništa. Prevario sam se. Tebi više nije bilo stalo!
Nisam smio...nisam smio dopustiti kolegi da me sada dovede do tebe. Sjećanja su opet oživljela. Nadanja, čekanja, išćekivanja...sve se to vratilo.
I sada gledam te i ne mogu a da ti ne kažem:
„Prelijepa si...“
„Hvala.“ – odgovaraš kroz smijeh.
Gledam tvoju kosu. Nije više crvena. Sada je prirodne, smeđe boje s plavim pramenovima. Sviđa mi se ta promjena. I u licu si ljepša. Što si starija, ljepša si. Znaš li to?
Jesenjin, dragi, veliki pjesnik u jednoj je svojoj pjesmi rekao:
„Tko je ljubio taj ne ljubi više, izgorjelog nitko ne zapali.“
To ne može biti točno. Da poželiš zapaliti taj oganj, ja ovako slab na tebe sada, postao bih isti... čekao bih te opet...
Post je objavljen 12.04.2008. u 19:20 sati.