SUZA- skinuto sa foruma
04.10.2005.g. kada se je otvorio Info centar za kućne ljubimce osnovna nit vodilja bila nam je prije svega želja da pomognemo svim vlasnicima koji su izgubili svoje kućne ljubimce, da ih što prije i što lakše pronađu i vrate svojim kućama. Kroz dugogodišnje bavljenje zaštitom životinja došli smo do zaključka da je cca. 25-30% pronađenih životinja ustvari izgubljeno, a ne napušteno, pa smo zaključili da bi bilo izuzetno korisno kada bi se svi pozivi za izgubljene i nađene kućne ljubimce slijevali na jedan jedinstveni broj telefona, jer bi se na taj način informacije lakše spajale, a izgubljeni kućni ljubimci ne bi završavali u VHS-u, Gradskom skloništu ili u raznim prihvatilištima i čuvalištima Udruga, već bi se u najkraćem mogućem roku vratili svojim kućama.
Stoga nam je jako žao što su mnogi odmah po otvorenju Info centra, krivo shvatili da je novootvoreni Info centar ustvari Info centar za napuštene kućne ljubimce. U prilog tome govori i činjenica da smo odmah po otvorenju Info centra daleko najveći broj poziva počeli zaprimati upravo vezano za pronađene kućne ljubimce, koje naravno da nismo imali kamo smjestiti, kao ni bilo koji drugi oglasnik, koji između ostalog oglašava oglase o izgubljenim i nađenim kućnim ljubimcima. Naime od samoga početka smo naglašavali da pozive za pronađene životinje zaprimamo isključivo zbog spajanja lanca izgubljeno-nađeno, a to smo i vrlo uspješno činili sa ne malim postotkom od 58% VRAĆENIH KUĆNIH LJUBIMACA.
Nedugo po otvorenju počeli smo zaprimati sve veći broj poziva za ranjene i zlostavljane životinje, pa smo odlučili pokrenuti Hitnu pomoć za ranjene životinje, ali samo u smislu pružanja prve pomoći ranjenim životinjama, što znači da se svakoj ranjenoj životinji treba pružiti nužna veterinarska pomoć, ali ne i osigurati doživotna skrb, jednako kao što to ne čini niti Hitna pomoć za ljude. Tijekom 2006.g. obradili smo više od 280 ranjenih životinja, a ne malom broju njih smo zahvaljujući Udruzi „Noina Arka“ osigurali i trajni smještaj do udomljenja. Očekivanja mnogih su i ovaj puta bila nerealna, jer ako se uzme u obzir činjenica da na Vet. Fakultetu raspolažemo sa smještajnim kapacitetom od 12 kaveza u stacionaru, mislimo da je nepotrebno naglašavati da svaku novu životinju u stacionar možemo primiti tek kada se neka od već postojećih životinja udomi. Tijekom 2006.g. spašavajući ranjene životinje ubrzo smo shvatili surovu stvarnost suočivši se sa činjenicom da ranjene životinje jednostavno nitko ne želi udomiti, pa mnogi od njih mjesecima čuče zatočeni u kavezima, dok se eventualno netko ne smiluje nad njihovom sudbinom. Taj dio ove tužne životinjske priče naravno ne ovisi samo o Info centru, već i o udomiteljima koji žele udomiti isključivo štence maloga rasta, ne starije od 2-3 mj. ili pak križance velikih pasmina, koji bi ostatak života trebali provesti na lancu kao čuvari dvorišta. Ponovno smo se našli pred nerealnim očekivanjima koja su bila da moramo pružiti prvu pomoć, ali i trajno smjestiti baš sve ranjene životinje u Gradu Zagrebu, a to bi bilo nerealno očekivati i od neke profesionalne gradske službe, a kamoli od 3 zaposlenika i šaćice volontera koliko ih se nalazi u Info centru. No dobra volja je i dalje bila tu i mislimo da je i ovih 60-tak % spašenih ranjenika puno u odnosu na 0%, koliko ih je bilo prije otvorenja Info centra.
To naravno podrazumijeva spremnost građana Grada Zagreba da udomljavaju i one životinje koje mi obrađujemo kroz program ranjenih, a to su najčešće životinje starije životne dobi i neatraktivnog izgleda. U protivnom postavlja se pitanje kakvog smisla ima spašavati ranjene životinje, ako će većina njih nakon uspješnog oporavka ostatak života provesti u kavezu. Ukoliko mislite da je 60% ranjenih životinja, koje smo spasili kroz program ranjenih, zanemariva brojka i da trebamo odustati, mi smo voljni preostala predviđena financijska sredstva vrlo rado prepustiti nekome tko će možda moći i znati obavljati ovaj krvavi zadatak bolje od nas, pod uvjetom da spasi barem onoliko ranjenika koliko smo ih uspjeli spasiti mi.
Bilo bi nam drago da sve svoje primjedbe i konstruktivne prijedloge uputite na naš mail info@suza.hr, jer ćemo zajedno možda uspjeti pronaći bolja riješenja od postojećih. Ujedno pozivamo i sve zainteresirane da dođu svakog dana od 8-12h na Vet. Fakultet i osobno se uvjere kako žive ranjenici koje smo spasili od sigurne smrti, ali im nažalost bez pomoći građana ne možemo osigurati ono što im jedino treba, a to je toplina obiteljskog doma i pravo na dostojanstven život. A pozivamo i sve zainteresirane da provedu samo jedan radni dan na Vet. fakultetu sa volonterima Udruge „Noina Arka“, koji svakog dana, uključivši sve vikende i praznike, bez i jedne kune naknade, vode brigu o životinjama iz programa ranjenih, čiste njihove kaveze, svakodnevno ih izvode u šetnju, hrane ih i vode na razne terapije.
azil u dumovcu
Otvoren je krajem 2000. godine bez uporabe dozvole koju još uvijek nema. Zgrada azila u kojoj se drže psi neuspješno je adaptirana građevina u kojoj je držana stoka bivše stočarske farme. Azil je 500 m udaljen od spalionice leševa u Sesvetskom Kraljevcu i 30-tak kilometara udaljen od grada tako da ga gotovo nitko od udomitelja ne posjećuje! Kapacitet azila je 150 pasa što je nedopustivo malo u odnosu na broj napuštenih pasa u Zagrebu i europski normativ (jedno mjesto u azilu ima 800 stanovnika, po čemu bi Zagreb trebao imati azil sa 1.200 mjesta).
Do nedavno tj. u četiri godine postojanja, azil nije imao vodovod.
Azil još uvijek nema grijanja (voda se zimi zaleđuje u zdjelicama pa su psi žedni!), kanalizacije, hlad ljeti, izdvojeni prostor za provođenje karantene novozaprimljenih pasa, stacionar za ranjene i bolesne, operacijski prostor, posebni prostor za držanje štenaca, ni adekvatne kaveze za držanje odraslih pasa.
U kaveze sa 10-tak pasa – starosjedilaca ubacuju se novi psi. Novi i manji-slabiji psi nemaju šanse za preživljavanje u kavezu. Ili budu rastrgani ili polaku umiru od gladi jer im starosjedioci ne dopuštaju prilaz hrani koje je malo, što se može zaključiti po mršavosti pasa.
Kad građani žele smjestiti pronađenog psa lutalicu u azil, uvijek dobivaju odgovor da je azil pun i ne može uzeti ni jednoga psa.
Psi iz azila gotovo da se uopće ne udomljavaju. Ali zato umiru od bolesti ili se smanjuje njihov broj na način koji se vidi na dokumentarnoj snimci.
U prvih šest mjeseci rada azila zaštitari životinja (prema dokumentaciji azila) utvrdili a je uginulo 93 psa. Večinski uzrok smrti bio je evidentiran pod nazivom «noćna šteta», što god da to značilo! Nakon toga, zaštitari više ne mogu kontrolirati rad i uzroke smrtosti pasa u azilu. Gradske vlasti dezinformiraju u medijima kako je psima u azilu u Dumovcu kao u hotelu sa četiri zvjezdice!
video
Post je objavljen 12.04.2008. u 18:03 sati.