Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/malenazvijezdice

Marketing

Istina boli ?

Dragi moji,

Danas sam dobila komentar koji sam istog trena izbrisala, jer mu nije mjesto ovdje. Rijetko to radim, i pitam se bi li bilo bolje da jednostavno zabranim komentiranje. Možda ga uopće ne treba biti. Moja je mail adresa na blogu pa mi se može javiti svatko tko to želi. Ima li smisla mučiti se dok čitam takve riječi.
Znam da je to cijena interneta. Svjesna sam toga. Baš svatko si da za pravo da ti kaže što god želi i ti tu ne možeš ništa. Viđam to i po drugim blogovima. Tako je malo tolerancije, tako puno vrijeđanja, nitko se nikome ne ispričava......jer smatra da ne treba. Svi sad imamo pravo na sve. I svi mogu reći sve. Svi imaju pravo na mišljenje, bez obzira hoće li nekoga s tim povrijediti ili neće. To je njegovo mišljenje i ima pravo na njega?!
Na pristojnost nitko nema pravo.
To je zastarjela odlika. Totalno ne moderna.
Najgore je kada se na vrijeđanja "ogugla", postane ti svejedno.
Jer onda kada te ne dotiću tuđe riječi prestaneš i ti misliti o tome kako na nekoga utjeću tvoje riječi.
Strašno je interesantno kako ima onih koji ovdje dođu i pokušavaju me naučiti kako bi ja trebala gledati sada i na svoj život i na tragediju koja nam se dogodila.

Ali ja nisam nikada zamislila ovaj blog na način da nešto od ikoga tražim.
Ni savjete.
Ni objašnjenja.
Ni pomoć.

Tek možda koju toplu riječ. Tek možda da vas upoznam sa mojom Stelicom koja je obožavala svoj život. Koju smo mi obožavali. A sada moramo živjeti bez nje.

Ovo je upućeno svima koji žele ovaj naš slučaj prikazati kao nesretan splet okolnosti.
- Eto,.......... dogodila se nesreća. To nije istina.

Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic

Ovuda si prošla tisuće puta. Ti i mnoga druga djeca. Ali.......ti si poginula.
TI SI OVDJE UBIJENA.

Image and video hosting by TinyPic



I nije me briga što o tome bilo tko misli. Nije me briga. Ne želim to slušati.
Nije me briga što je nekome teško shvatiti da je moje dijete ovdje ubijeno.
Da mu ružno zvuči ta riječ – ubijena.

Nesreća?

Ne, nesreća bi bila da je ona izletjela na ulicu gdje nema pješačkog prijelaza, gdje nema semafora, pa da ju vozač nije mogao ugledati i na vrijeme se zaustaviti. Znam da ima i takvih slučajeva. Mi nismo ni nenormalni ni glupi ljudi. Stelin tata je vozač i svaki dan je u mogućnosti nastradati ili nekog unesrećiti, kao uostalom i svaki vozač.

...........no ovdje postoji krivac koji je učinio strašno kazneno djelo. Pregazio je moje dijete na pješačkom prijelazu. On je za mene ubojica mog djeteta. Još jednom – detalje možete naći u desnom boxu. Od linkova iz medija do policijskog izvješća.

Sve je tu. Crno na bijelo. Čisto kao suza. Nema se tu što toliko razmišljati i razvlačiti. Sve što se sada radi je – da se nama još više zagorča život. Krivo razmišljaju jer nama vrijeme ne znači ništa. Nećemo se ni "ohladiti" ni pomiriti. Nikada. Želimo pravdu, a ne osvetu.
A mržnja je isto osjećaj. Kao i sreća. Kao i tuga. Ne da se srcu narediti kako da osjeća.
Na to se nema utjecaja. I može se s tim živjeti. Čovjek dok je živ svašta mora i može izdržati i pretrpjeti. Šta bi ja trebala osjećati za čovjeka koji je moje dijete pregazio???
Sućut, razumijevanje?? Nikada. Pa ni onda.

I kakvo je to razmišljanje: - pa, svaki dan se događaju nesreće! –
I što onda, treba li to prihvatiti kao normalno? Ne treba ništa poduzimati?
Ni na edukaciji mladih bahatih vozača, ni po pitanju kažnjavanja, ništa.......
Koliko djece, pa i odraslih mora poginuti da svi shvate da to nije normalno?
Zar još uvijek postoje ljudi kojima nije stalo da se nešto promijeni? Zar vam životi nisu važni? Zar se sa svakom prometnom nesrećom sa smrtnim ishodom treba "pomiriti" i reći: to je valjda tako moralo biti? Ne, to ništa tako ne mora biti.

Ja sam komentar koji me danas jako rastužio i povrijedo izbrisala, ali vidjela ga je meni jako draga osoba. I htjela je reagirati, ali sam ju preduhitrila izbrisavši ga.

Ovo je njezina reakcija (poslano na mail):


..... Tako bijesna došla sam na posao s pristojnim zakašnjenjem, a taman kad sam pomislila da mogu nastavit gdje sam jučer stala otvorim Stelin spomenar i poludim još jednom u kratko vrijeme. Sviđaju mi se novosti koje si ubacila, ali pitam se, po tisućiti put se pitam u kakvom ja to svijetu živim, kakvi su to ljudi oko mene? Možda ja stvarno nisam normalna, možda sve previše primam srcu, možda ja stvarno ne razumijem…
Prije 2-3 dana sam ja bila 32200 posjetitelj u Stelinom spomenaru, ponovno sam čitala sve postove. Od tada do danas gotovo 600 ljudi posjetilo je blog, nekoliko njih ti ostavilo komentar podrške i razumijevanja, barem tako pišu, ali danas naletim na onu strahotu, koju si valjda izbrisala. U prvi mah sam ostala zatečena, u šoku.
Pitam se šta je to s ljudima? U što se to pretvorilo ovo društvo? Zar ona nije čitala što će komentirati? Zbog čega je ona došla na blog? Sve je toliko pregledno i jasno navedeno; slike, postovi, novinski članci, komentari, pjesmice itd. Zar ona ne zna čitati? Zar postoje ljudi koji ne plaču kad pročitaju Stelin spomenar? Tko može ostati ravnodušan i hladan na njega?

Zar je onda moguće da postoji netko tko se još potpisao Stelinim imenom i napisao one strahote? Ta osoba mozga nema sigurno ali ni savjesti. Ili nekoga nosi na njoj???
Znaš sad sam tako ogorčena i bijesna na nju da bi ju mogla pljusnut da se restarta i uključi barem jednu moždanu vijugu ako joj više nije preostalo.
Ja sam ipak prepisala taj komentar i napisala svoj misleći joj odgovoriti. Nisam ga poslala jer je u međuvremenu njen komentar obrisan ali ga šaljem tebi.


Stela - prekrasno ime, ali zaista ne stoji svakome.

"Na žalost takve nesreće se događaju!"Da, takve nesreće se događaju, a ZAŠTO? Zato što vozači divljaju, prebrzo i neoprezno voze, pod utjecajem alkohola sjedaju za volan, ne poštuju prometna pravila, mnogi se i drogiraju i bahate a nitko, nitko od njih ne misli na ljude oko sebe.

"No razmislite dobro o tome što se dogodilo."Svi koji smo pročitali ovaj spomenar znamo što se dogodilo. Stela je koristeći zebru prelazila ulicu u trenutku kada joj je na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo. Nosila je jaknu i školsku torbu vrlo upadljive boje. Vozač je dolazio njoj u susret, dijagonalno, udario ju, pregazio i tek onda stao. Kojom brzinom je on to vozio i kud je gledao? Što mu je pomutilo um?

"Da li su u kombiju bili ljudi ili ubojice?"Naravno u kombiju su bili ljudi, ali ljudi koji su svojom krivnjom postali ubojice i za to trebaju odgovarati. Ne za mjesec ili godinu dana nego odmah i to javno, s punim imenom i prezimenom.

"Da li se dogodila nesreća ili ubojstvo?"
Dogodila se nesreća, najveća tragedija koja se može dogoditi roditeljima ubijenog djeteta.
Svako ubojstvo je nesreća za onoga tko je ubijen i za onoga kome je netko ubijen. Čak možda i za onoga tko je ubio, ali to ga ne amnestira od pravedne kazne. Ne daje mu pravo da se ne osjeća krivim ili se pravi lud na određeno vrijeme. Ubojstvo je ubojstvo bez obzira na koji se način ono dogodilo; nožem, metkom, automobilom…

"Molim Vas nemojte dozvoliti da Vas obuzme srdžba, mržnja i želja za osvetom."Zar je moguće i pomisliti da roditelji mogu takvu tragediju prihvatiti, razumjeti, oprostiti…??? T. R. je ubio Stelu, a Tini uništio djetinjstvo i cijeli joj život obilježio tugom. On je uništio život Stelinim roditeljima, on je 'ubio' jednu cijelu obitelj.

"U svakom slučaju treba stati na kraj nesrećama, ali razlikujte nesreće od ubojstva…"Nesreća je kad ljudi padnu sa skele i poginu, kad se utope, kad se uguše…
Ubojstvo je kad nekog ubiješ kao Stelu, Ružicu, Domagoja, Josipa, Leonardu……ili neki sličan način.

Smrtna ili barem doživotna kazna bez mogućnosti pomilovanja učinit će da počnemo više misliti o ljudima oko sebe misleći prvenstveno na sebe.

Sandra moja mila vjerujem da te je ovo potreslo, da jadna i nesretna sad nižeš uspomene u svojim mislima, vrtiš film unatrag i strašno mi je žao što te monstroumi redovito podsjećaju protiv koga i s čim se zapravo još moramo boriti.

U mislima sam s tobom, grlim te i potpuno podržavam tvoje ideje.

Tvoja Snježana



Hvala ti draga moja Snježana.

.......A onda se pojavila i dotična Ana. Njezin komentar nisam izbrisala. Na njezinu sramotu.


A ja ću danas završiti s ovom misli, zbog svih onih divnih ljudi koje sam upoznala preko bloga, zbog Vesne S.M., Snježane, Žane, Danire, Karmen, Allison, Jasmine i Tomislava, Tesse, Milice, Vesne V., Jadranke, Marije B., Dunje, Tee i mnogih drugih....hvala vam puno na vašoj ljudskosti i toplini, na razumijevanju i podršci.


"Some cause happines wherewer they go;
others whenewer they go." – Oscar Wilde



Dodatak ovom postu - dio pisma udruge obitelji osoba stradalih u prometu:

Budući nam je želja problematici (ne)sigurnosti u prometu dati veći značaj, te potaknuti odgovorne da ga istaknu kao bitan problem društva koji treba hitno i kontinuirano rješavati na svim nivoima, molimo Vas da nas (prije nego rasprava o Zakonu dođe na dnevni red Sabora RH) osobno primite, kako bismo Vam mogli predati potpise Peticije.

Naime, smatramo da kazne kao sredstvo prevencije nepoželjnog ponašanja u prometu, trebaju biti strože, jer ono što se (adekvatno) ne sankcionira, postaje normalno i prihvatljivo, te rezultira neodgovornim ponašanjem i tragičnim posljedicama. U slučajevima alkoholiziranosti vozača, vožnje brzinom puno većom od dopuštene, prolazom kroz crveno svjetlo na semaforu, nepoštivanjem pješačkog prijelaza i sl., ne radi se o nesreći koja se slučajno (sama po sebi) dogodila, već ju je netko uzrokovao grubim kršenjem postojećih prometnih propisa, te taj za to i treba odgovarati.

Vjerujući da, kao oni koji su zbog neodgovornosti drugih kažnjeni doživotno, imamo pravo očekivati ozbiljnije shvaćanje rješavanja problema sigurnosti u prometu, te zaštitu osnovnog prava čovjeka – prava na život, molimo Vas da utječete (u skladu sa svojim ovlastima) i na izmjenu Prekršajnog zakona (npr. povećanje maksimalnih kaznenih bodova), Kaznenog zakona, te ostalih zakona koji reguliraju problematiku prometa (vidjeti prilog). Naime, bez njihove izmjene (u smislu npr. podizanja minimuma kazni za teške prekršaje na tri godine, transparentnog prikazivanja olakotnih okolnosti i sl.), te bez izmjene postojeće sudske prakse (npr. teže kažnjavanje, ubrzanje procesa za najteže slučajeve i sl.), teško će biti moguće adekvatno sankcioniranje i preveniranje prometnih tragedija.

Kako su posljedice prometnih nesreća i ogromni gospodarski, demografski i psihološki gubitak za cijelo društvo, također Vas molimo da potaknete oživljavanje u praksi (na državnom i lokalnom nivou) Nacionalnog programa sigurnosti prometa na cestama, donesenog 2004.g., te veći angažman Vlade RH na realizaciji istog.


Cijelo pismo i sve aktivnosti koje se poduzimaju možete pročitati na stranici udruge čiji link imate u desnom boxu.
Peticiju i dalje potpisujemo. Hvala svim ljudima koji ju potpišu.

on line peticija



Post je objavljen 11.04.2008. u 22:00 sati.