Zlo izvire iz svake isključivosti!
Krajnji cilj svih ljudi koji osobe dijele na one koje znaju istinu i one koje neznaju jest uništavanje onih različitih od njih samih.
To je paradoks koji namjeravam objasniti člankom.
Naime, lako se može reći da ovim tekstom tvrdim ono što kritiziram, da dijelim ljude na dobre izle, budući da iskljućivost proglašavam zlom.
No u tom paradoksu leži pitanje; trebamo li prema netolerantnima biti tolerantni?
Smatram da ne.
Zašto?
Slijedi.
Prvo se osvrnimo na međuljudske odnose. Kada dvoje ljudi u interakciji ima različito viđenje stvari, najlogičnije rješenje bilo bi pokušati vidjeti postoje li ipak neke zajedničke točke, odnosno zajedničke vrijednosti u skupu njihova vjerovanja, koje dijele.
Zatim bi na temelju tih zajedničkih vjerovanja trebali uspostaviti nekakav sustav vrijednosti unutar kojih će moći skladno kohabitirati i djelovati, komunicirati, pa čak i družiti se!
Međutim, ako je jedna od strana u tom odnosu nespremna na kompromis, jer time misli kako krši svoja temeljna vjerovanja, ta strana želi promijeniti drugu stranu, čak i po cijenu ubijanja, brisanja suparnika s lica zemlje.
I tu se rađa nasilje. Time i zlo, zlo kao nešto što možemo definirati kao - nanošenje štete drugima koji nisu kao mi, a mi sami tu štetu ne želimo doživjeti.
Da je napadačka strana bila spremna na kompromis zlo se ne bi razvilo, već jedna nova situacija, novo interesantno prijateljstvo iz razloga što različiti motivi utječu na kreaciju novih vjerovanja. Time se preispituje; jeli baš nužno zadržati neko vjerovanje koje ne paše objema stranama i tako se odbacuje onaj višak koji bi, u slučaju da je ostao, samo nanio zlo drugoj strani.
Prema Hegelovoj dijalektici, sudarom se spoj tih vjerovanja diže na viši vrijednosni nivo, a društvo se u konačnici rješava zla.
I napreduje!
Napreduje u vrijednosti. Budući da obje strane dijalogom unapređuju svoja vjerovanja koja su do tada smatrali apsolutnim istinama. Dijalogom uviđaju da ono što su smatrali konačnim i savršenim nije u potpunosti takvim, te se da dodatno unaprijediti.
S druge strane, ako pristanemo na isključivost, pristajemo i na zaustavljenje odnosa na viši nivo, zaustavljamo mirni suživot, čime zbog straha sebe stavljamo u podređeni položaj.
Tada isključiva strana od suprostavljene može stvoriti Roba.
A suprostavljena strana u toj situaciji jest roblje.
A robovlasnički odnos jest zlo i to ne želim objašnjavati zašto, smatram da smo na dovoljnom stupnju da to prihvatimo kao intuitivnu činjenicu.
Stoga robovlasništvo treba izbjeći.
Rješenje?
Prekinuti veze s isključivom osobom, ignorirati u potpunosti.
Ako pokaže nasilje prema nama, uzvratiti jednakom mjerom.
Jedino tako je bilo moguće poraziti Hitlera.
Što nas dovodi na temu netolerancije u politici.
Naime totalitarna društvga uvijek tvrde da samo ona znaju istinu i time je njihova doktrina ispravan put.
Koje su odlike takvih društva?
1. jasno, netolerantnost, odbija se svaka moguća kritika, jer, pa hej ona je nepotrebna budući je doktrina istinita, stoga ako postoji zlonamjerna je, izdajnička pa je treba satrti.
2. dogmatičnost, ne dozvoljava se nikakvo poboljšanje teorije čak ako se prihvaćaju neki njezini djelovi, ali se tvrdi da se tim ispravkom žele nametnuti neke neželjene implikacije, pa se odbija.
To rezultira progonom neistomišljenika, budući su oni, prema totalitaristima, u službi ZLA!
Takvo djelovanje se najviše javlja kod sljedbenika eshatoloških teorija koje tumače istinu kao PUT, a taj put, odnosno zemljovid je dan doktrinom i s njega se nesmije skrenuti kako bi se stiglo do cilja.
Osnovni problem jest što se svaka prečica tumaći kao skretanje s puta, a ne ubrzanje puta.
To je glavna karakteristika netolerantnih drušva koja smatraju da znaju istinu.
Osim toga, a važno0 je istaknuti, takva društva drže da je njihova istina i moralna!
Čime opravdavaju svako ubijanje ljudi koji ne dijele njihov vrijednosni, pardon, istinosni sustav.
Može se reći da ja ovim člankom također namećem vrijednosni sustav.
Ipak, treba li se biti tolerantan prema netolerantnima?
Prvo treba pokušati komunicirati, pokušati postići komprpmis.
Sve igra!
Sve dok osoba ne kaže da će nas ubiti ako smo nešto na što nismo svojom voljom mogli utjecati. Primjerice krive nacionalne, vjerske, spolne ili rasne pripadnosti.
Konkretan primjer su nacističke želje za istrebljenjem židova, porobljavanjem slavena, roma, crnaca te njihova eugenika.
Oh nacionalsocijalizam!?
Svi jednaki, samo ako imaju jednaku krv!?
Svi jednaki u domeni svoje nacije, zlo.
Ali ljudi svoju krv, spol, pigment nisu birali, prema tome, one kao osobe slobodne volje nemaju zašto biti krivima i progonjenima.
Problem je u onima koji nešto na što nisu mogli utjecati proglašavaju glavnom vrijednošću ukupnog života.
E to je zlo!!!
To je isključivost, budući se tvrdi da zato što je netko drugačiji je dovoljan razlog da ga se proglasi zlim, bez obzira što sam nije mogao utjecati na svoju različitost.
A čak i da želi promijeniti ono dobiveno rođenjem, poput pokrštavanja s pravoslavne na katoličku vjeru zu vrijeme NDH, takvo biće bi i dalje bilo niže, jer ga je sama promjena stavila opet u podređen položaj. Još gore, sam je svojim činom pokazao da osjeća neku krivicu zbog toga što je rođen takav što je.
Takvo zlo je uzrok sukoba u našim krajevima.
Kako to da je iz neke socijalističke sredine eksplodirao neonacizam?
Kako su ljudi postali isključivi?
Odgovor; mitovi i legende o obećanom narodu, boljoj prošlosti i još boljoj budućnosti, Zlatnom dobu koje treba doć samo ako se žrtvuje za doktrinu.
A kao zlo možemo okarakterizirati i tvrdnju neoliberalnog kapitalima, koji kaže da su sve države koje ne otvore svoje tržište vanjskim ulagačima, naprosto zle.
Navedeno gledište preti filozofija socijaldarvinizma, koja tvrdi da je sve intavertirano zlo, jer nije evolutivno uspješno. Stoga svakoga tko je povučen treba satrti.
To je vrhunsko nasilje jer se sve što uživa u svom miru proglašava nasilnim i nesposobnim, a savako samoreklamerstvo naprednim.
Dobrim se proglašava kompetitivnost. No, važno je primjetiti da uspjeh kod kompetitivnosti znači nametanje svojih vjerovanja drugima, bez dijaloga i kompromisa. Ako druga strana odbije, uspjeh se kod takvog socijaldarvinističkom pristupa smatra eliminiranje te suprotne strane.
Dakle, za socijaldarviniste nasilje je legitiman alat uspjeha.
To je zlo jer nema dogovora, već se postavlja ultimatum, SVE ILI NIŠTA!
Ili JA ili NITKO!
Post je objavljen 11.04.2008. u 15:57 sati.