Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zivjetisfibromialgijom

Marketing

Konačno sam odškrinula vrata


Tražeći bilo kakvu uporabnu informaciju o svojim simptomima, klik za klikom obilazila sam mnogobrojne internetne stranice, ali nisam se pronašla u ničemu što sam mogla pročitati. Već sam bila pomalo i odustajala od želje za daljnjim pretraživanjem, kada sam konačno naišla na jednu stranicu koju sam dobila klikom na traženi pojam kroničnog umora. Pokazalo se da je taj klik bio presudan - pogodak u crno!

Bila je to stranica na kojoj je jedna osoba koja boluje od Sindroma kroničnog umora govorila o svojim iskustvima. Čitajući napisano, pronašla sam se u mnogim stvarima o kojima je ovdje bila riječ. Pošto je na dnu stranice bio i kontakt mail adresa, skupila sam hrabrost i odlučila kontaktirati vlasnika stranice.

Nakon kraće prepiske me je uputio na forum koji se bavi tom tematikom, s napomenom, da ću tamo moći pročitati mnogo o tome što me zanima. Registrirala sam se i počela čitati postove i istovremeno sam osjećala iznimnu uzbuđenost zbog spoznaje, da sam naišla na mnogo životnih priča sličnih mojoj, a nadasve me je zaprepastila činjenica da nas je tako mnogo sa istim simptomima, sa istim ili vrlo sličnim iskustvima.

Tamo i tada sam se po prvi puta susrela sa pojmom fibromialgije i Sindromom kroničnog umora. Do tada sam samo poznavala značenje riječi "kronični umor" i sve svoje probleme i boljke pripisivala sam običnom umoru, koji, na žalost, ne prolazi.

Do tada sam bila posve osamljena u svojoj bolesti, neshvaćena od svoje okoline i uvjerena kako se samo meni događaju ovakve čudne stvari, jer nisam poznavala nikog osim mene, tko bi bio tako "čudno" bolestan. Spoznaja da nas je toliko, za mene je bila pravo otkriće. Nekoliko dana sam provela samo čitajući, da bih se na kraju i sama odvažila i napisala svoj prvi i uvodni post u kojem sam progovorila o onom što me muči.

To je, u stvari, bio tek početak mojeg ozbiljnijeg istraživanja. Na žalost, većina internetnih stranica koje su govorile o toj temi, bile su na engleskom i njemačkom jeziku, tako da je to prilično usporavalo usvajanje novih znanja. Njemački ne govorim, engleskim se služim prosječno; međutim, u tom moru stručnih izraza i termina sam se posve izgubila. Pored mene je uvijek bio rječnik, kako bih mogla popuniti rupe u svom znanju i pročitati ono što me zanima. Malo po malo, slagale su se kockice mozaika i svakim novim klikom bila sam sve uvjerenija u to da sam konačno pronašla odgovor na pitanja koja su me mučila.

Početni entuzijazam je polako kopnio, kako sam sve više čitala razne ispovjesti oboljelih od te bolesti, jer sam shvatila, da unatoč svim informacijama kojima sam tada raspolagala, nije nimalo lako doći do dijagnoze. Poneki od tih ljudi su se desetlijeće ili dva borili za to da im se postavi dijagnoza, a mnogi je nikada zvanično nisu ni dobili.

No, unatoč toj obeshrabrujoćoj činjenici, ipak sam osjećala vidno olakšanje, jer sam pronašla i mnogobrojne potvrde da nisam jedina, da nisam čudna i da ipak nije sve u mojoj glavi.

Post je objavljen 09.04.2008. u 21:08 sati.