Marketing
U čast Honoreu Daumieru!
Honore Daimier (Onor Domije)
(1808 – 1879)
Od prvog trenutka kada sam otkrila ličnost i djelo Honorea Daumiera, taj umjetnik prirastao mi je srcu. Dobila sam dojam da je bio zaista čovjek, velika srca, velikih ideja i ideala....bio je i žrtva društvenog licemjerstva ali i veliki borac. Malo ljudi za njega uopće zna, barem se meni tako čini, čak i mi likovnjaci ne učimo o njemu kao ekstra značajnoj ličnosti u razvoju umjetnosti, međutim, kao što je to lijepo još Baudelaire primijetio, Daumier je bio velik, ne samo kao čovjek, nenadmašan kao kariraturista i osoben slikar, nego i kao jedan od začetnika modernizma.
Bio je ilustrator svakidašnjih zbivanja, ali svako to zbivanje izdizao je na jednu višu razinu. Ti njegovi prikazi koji su svaki put nepogrješivo isticali srž, ono bitno i ono istinito bili su dokumentarni, ali i satirični. Odavali su humoristu i čovjeka širom otvorenih očiju i srca, a nikako neutralnog promatrača i suhoga moralista.
Rodio se u Marseillu, te se sa ocem još u mladosti seli u Pariz.Počeo je crtati vrlo rano, u prvo vrijeme živio je bohemski crtajući note i naslovnice najraznovrsnijih izdanja za pojedine nakladnike. Često je posjećivao Louvre, te učio od klasičnih majstora, ali nikada nije prisvajao oblike i motive, drugim riječima gotove servirane sheme i kalupe.
Julska revolucija. Te 1830-te Daumier izrađuje svoje prve političke karikature, te se upoznaje sa Philiponom i Balzacom. U to vrijeme romantički zanos bio je sveprisutan. Zahvatio je gotovo sve mlade umjetnike koji su dvostruko jače osjetili razočarenje za vladavine Louisa Philippa ( kralj – građanin ,“Roi Bourgeois“, koji je vrlo brzo otkrio svoje pravo lice; liberalne ustanove poprimile su suprotno obličje). Čitao se Viktor Hugo, gorljivi članci Lamartina i sanjalo se o slobodi. Ta ista mladost morala je pred silom uzmaknuti sa julskih barikada i skloniti se u redakcije. Zamijenila je puške i pištolje perom i olovkom. Množe se razne novine i časopisi, borba i dalje traje. Philipon Orleanca osniva svoj tisak i podvrgava postojeću vladu oštroj kritici. Velika grupa mladih književnika i crtača okupila se oko njegove “Caricature“ 1830. i “Charivaria“.
Protivnici divljaju, svemoćna cenzura plijeni i globi. Slijedi proces za procesom ( preko 50 sudskih procesa pokrenuto je samo radi karikatura!). U kontekstu s ovim podatcima nije zgorega spomenuti da je vlada licemjerno obećavala slobodu tiska.
Crtež “Gargantua“ donio je Daumieru šest mjeseci zatvora (uništen je bio sam litografski kamen na kome je ovaj prikaz napravljen, te svi otisci do kojih se moglo doći). No bez obzira na to Daumier je vrlo brzo nakon izlaska izdao grandiozne satiričke crteže Maske iz 1831. godine. Riječ je, naime, o petnaest portreta po uzoru na antiku, petnaest političara gdje se između ostalih ističe kruška – glava Luisa Philippa (ta je kruška ostala doživotno vezana uz pojavu “kralja – građanina“).
To su jedinstvene kreacije tipova u kojima je uobličeno ono bitno, esencijalno vladajućeg sloja ljudi. Svaka je ta karikatura maska ili simbolična interpretacija, utjelovljenje. Daumierova interpretacija njihovih prolaznih likova ostala je kao vječna osuda, ocjena za sva vremena. Njihova bitna nutrina ukrutila se pod prstima velikog majstora u simbole – nakaze i strašila.
U to vrijeme republikancima je prijetila i sama vojna sila vladajućeg vrha. Ta godina obilježena je smrću Goethea. Povh svega epidemija kolere širila se Parizom.
Daumierova je ruka sigurno i točno označavala masnom kredom dnevne događaje, lica i njihove izraze. Dnevno je njegova preša izbacivala protest i porugu. Neumorno je istupao protiv neistine, nepravde, protiv svih izmišljenih i krvavih igara što se odvijaju na grbači gomile bespravnih i bijednih. Sve te igre bile su Domieru i suviše jasne i baš zbog toga njegovi su likovni izrazi bili toliko uvjerljivi i živi, a samim time i opasno provokativni.
Njegov smisao da osjeti ono bitno i istinito izdiže ga u čitavom stoljeću umjetničkih pojava 19. st. u prvi plan.
Litografija je sredstvo kojim vlada, ali naprotiv ( a što je vrlo česta pojava kada se umjetnik ustali u nekoj tehnici, motivu, isl.) nikada se kod Daumiera to sredstvo nije pretvorilo u obične virtuozne igrarije. Bio je kadar najjednostavnijoj litografiji dati draž i bogatstvo najkompliciranijih slikarskih tehnika.
U pravom smislu riječi Daumier je bio ljetopisac novog čovjeka, građanske klase koja se tek uzdizala.
1848. godine Daumierova snaga je na vrhuncu. To je godina povratka republike. Daumieru ništa nije promicalo. Da su njegovi zapisi bili pisani i crtani istinito najbolje pokazuje sam njegov život pun jada, gorčine i tuge. Prošao je pad Napoleona III od strane njemačkog kancelara, pad Drugog carstva, glad, pustoš, bijedu koja je vladala i muke tisuća nevinih.
Već 1842. njegovo financijsko stanje se počinje pogoršavati, iako objavljuje serije radova, između ostalog Victor Hugo objavljuje njegovu dramu “les Burgraves“. No konačno, 1848., kada su sve nedaće prošle Daumier slobodno crta svoj ideal- Slobodnu republiku : u predvečerje L. Philippova bijega crta slobodnu republiku kao svijetlost koja je preko svih prepreka ušla u ministarsku sobu dok gospoda ministri bježe kroz prozor u paničnom strahu.
Sada Daumier pazi da se nova sloboda očuva, da se očuva ideal, šiba svojim crtežima i lijevo i desno. Taj patriot i romantik dobro je shvaćao opasnost oživjelog bonapartizma, ukrućuje tu svoju viziju u Ratapoilu u karikaturi Napoleona III.
Od tog vremena za Dauimiera sve kreće nizbrdo, svi razumiju i vide, ali zapravo nitko ne shvaća i ne vidi, ili bolje rečeno nikome više nije bitno što Daumier želi reći. Uskoro će i on prisilno zanjemiti. Njegove kronike i karikature postat će sve rjeđe, da bi na posljetku potpuno nestale.
Drugo carstvo već se udobno smjestilo na svoje postolje, dok Daumier, taj borac i ustrajni radnik, postaje sve osamljeniji i odbačeniji. Povučen je i drugi ga se klone. Nastupaju samoća i siromaštvo. Ruke su me praktički vezane, nema priliku raditi ono u čemu je najbolji i ono što je tako dugo uz potporu istih onih koji ga sada odbacuju činio uz njih, pa s punim pravom možemo reći i za njih koliko i za sebe, možda i više nego što je tada mislio. Jedan po jedan list prestajao je sa radom.
Sva ta događanja (između ostalog i smrt sina koji je bio napunio tek dvije godine) slomila su Daumiera, ubila su ideal za koji je živio. Osamljen i dalje radi, no sada se okreće slikarstvu (1847. upoznaje se sa slikarima Nezavisnog salona). Prijašnje aktivnosti i traženost nisu mu ostavljale puno vremena za slikarstvo iako ga je ono oduvijek privlačilo. Stvara potpuno novi svijet, slike koje svojim zamahom odskaču od svega što je do njega učinjeno. Nitko nije razumio ta njegova slikarska djela ( što baš i nije novo ni neobično u svijetu umjetnosti na relaciji umjetnik – društvo!). Iz ovih razloga čini mi se svakako vrijedno spomenuti onu nekolicinu ako što je Delacroix, s kojim je prijateljevao od 1850-te, i koji se oduševljavao njegovim slikama, uzimao ih kao primjere, te zapisivao impresije o njma. Tu treba spomenuti i Baudelairea koji ispravno shvaća veliko značenje baš tih, njegovih slika ( osim što se bavio poezijom Baudelaire je bio jedan od rijetkih, pa i prvih likovnih kritičara koji je vidio stvari ispred svoga vremena ). No za većinu Daumier je ostao veliki karikaturista i ništa više, kao slikar nije bio prepoznat.
1856. upoznaje se sa slikarima Milletom, Corotom i Rousseauom (pripadali tzv. Barbizonskoj školi koja je ostvarila francuski intimni pejzaž, obilježava ih bijeg od modernog života, vreve grada, i novog sve više materijalističkog života tek stasale građanske klase). Te godine proveo je ljetne mjesece u Barbizonu.
Romantični zamah pokazuju kako njegove rane tako i kasnije slike među kojima se ističe čitav ciklus Don Quijota. Tužna vitezova silueta proteže se kroz čitav opus. Ti prikazi predstavljaju čistu realizaciju bitnog sadržaja Don Quijota izražena tolikom snagom da se poslije njega Don Quijot niti ne može zamisliti drugačije. Don Quijote predstavlja simbol njegova života ali i simbol čitavog tog perioda. Daumierov Sancho prototip je svih daljnjih likova građanina u slikama i grafici buržuja.
1872. objavljuje i svoj jedini plakat “Entrpot D'ivry“ koji je ujedno i njegov posljednji rad za Charivary. Daimier je bio jedan od prvih pionira naturalizma, a svoje slike uspio je prvi i posljednji put, za života, izložiti uz angažiranost M. Durand-Ruela u njegovoj galeriji, 1879..
Daumierova kasna faza pretežno se sastoji od “pariških vizija“. Svi ti kasni prikazi naglašavaju socijalni moment. Daumier je te vizije doživio na vlastitoj koži; u tom opusu nižu se prikazi odrpanaca, uličnih pjevača, cirkusanata, ispijenih kovača, bijednika, prosjaka i drugih ljudi na rubu egzistencije. Trpki humor te “strahotne revije“ nije ništa drugo nego rezignacija očaja. Sada već starog Daumiera shrvala je dodatno i bolest, a povrh svega i vid mu je slabio. Njegovi prijatelji Camile Corot, Rousseau i Baudelaire plaćaju mu dug za kuću; u protivnom Daumier, slikar i prvi karikaturista na svijetu, našao bi se slijep i gladan bez krova nad glavom.
Daumier umire 2. veljače 1879. u sedamdeset i prvoj godini.
Danas se Daumierova djela nalaze izložena u mnogim vodećim svjetskim muzejima ( što je tipično za društvo u kojem živimo, kako tada tako i danas;prvo morate umrijeti a onda će vam prirediti veeeliku komemoracijsku izložbu, uz pompu i sve ostalo! bljak)
Baudelaire je još tada za njega napisao :
jedan od iznimno značajnih ljudi, da ne kažem jedini karikaturista do sada, ali sa sigurnošću začetnik modernizma. (lu'n des hommes les plus importants je ne dirai pas seulement De la caricature, mais encore de l'art moderne)
Literatura: Lj. Babić, „Francusko slikarstvo 19 st.“
www.daumier-register.org
prikaz Gargantua
maske iz 1831.
prošlost, sadašnjost, budućnost
jedna od njegovih slika
Post je objavljen 06.04.2008. u 19:31 sati.