Marketing
Green green grass of home
Dan za povratak doma, skoro bi se moglo reći, u Shanzu je ovaj.
Odlučeno je.
Dosta nam je Malindija i španjolskog omleta. 
Nakon sad već neizbježnog čaja i serviranog doručka koji je sve samo ne iznenađenje, mojim neodlaskom do pulta i pozdravljanjem svih koji su se brinuli ovih nekoliko dana da nam u Malindiju bude skoro ko doma. Pokazao sam da su nam namjere otići malo do predgrađa Mombase, istinske.
„Idete?“
„Da. Idemo.“
„Kako vam se sviđa ovdje?“
„Predivno je. Nadam se doći još koji put.“
„Kwa heri!“
Izlazimo na terasu i za trenutak me obuzme nekakva nostalgija za svime što se moglo opet ponoviti, a neće. Barem ne u skoro vrijeme.
Pozivamo naš tuk-tuk i sjedajući razmišljamo, više na glas, „Kuda prvo!?“
Najbolje do stanice da provjerimo kad imamo bus pa onda možemo odlučiti dalje.
Izgleda da je na svim afričkim stanicama isto, uvijek gužva, sve se radi u zadnji trenutak.
Često bi se nekome sa strane činilo da je nekome upravo pred nosom pobjegao autobus, no stvari su potpuno drugačije. Sve je dio nekakvog rituala, podizanja cijene i ugleda.
Stanice obilježene nekakvim znakovima ne postoje. Ljudi jednostavno znaju da se u toliko i toliko treba zateći na nekom mjestu i da će bus ako nije pretrpan stati.
Ponekad čak niti to nije prepreka.
Uvijek se nađe još jedno mjesto. Nije rijetkost da se cijela afrička obitelj stisne na dva sjedala.
Kolodvor Malindi
Na naše obostrano zadovoljstvo prvi sljedeći bus ide tek oko 13 h. Znači imamo oko 3-4 sata za......
Hm,da.Kuda poći ?
Spas dolazi iz usta našeg taksista. Veli da ako želimo može nas provozati kroz dijelove Malindija u kojima još nismo bili.
Rekao je to sa velikom sigurnošću jer zna da smo sva mjesta koja smo obišli u ovome gradu obišli na njegovom triciklu i sa njim.
Obzirom da nismo došli na bolju ideju od ove, prihvaćamo bez puno pogađanja. Čak nam je malo i spustio cijenu, mislim.
Prvo odlazimo u četvrt gdje živi on i njegova šira obitelj. Gotovo selo za sebe. Iako u Malindiju nema nekakvih nebodera i višekatnica, ovo mjesto više podsjeća na Shanzu, Mariakani ili neko od prije posjećenih sela nego na dio Malindija.
Vozimo se uličicama, zapravo prašnjavim makadamom, niti traga kamenu kakvim je popločen veći dio grada. Ne može se reći da se vidi neka bijeda no definitivno to nije kraj kakvim smo zadnjih dana često kročili.
Po velikom broju pozdrava i odpozdrava shvaćamo da je naš vožač doma negdje u blizini. I stvarno zastajemo na nekakvom proplanku, on nam rukom pokaže gdje stanuje.
Vozimo se dalje ovim drmusavim putem i zalazimo u sve dublji hlad manga i ostalog meni manje poznatog drveća. Odjednom usred hlada ugledamo nekakvo žuto-bijelo kamenje i mnoštvo raznoraznih boja koje se kreću amo tamo.
„To je škola“
„Ali danas je nedjelja, što rade u školi?“
„Pa zar kod vas nedjeljom nema škole?“
Nisam znao kako bih to sebi objasnio, a kamoli nekome drugome. Kakva škola nedjeljom. Subote koje sam proveo u školi su bile previše za moj pojam.
„Nema“ – odgovorih kratko bez volje da pitam dalje ili ulazim u diskusiju.
Škola nedjeljom
Po smjehu koji je do nas dopirao od tamo shvatim da je ovo dobro prihvaćena aktivnost i da djeca ovdje uživaju. Pala mi je na pamet jedna situacija i mislim da sam se prosvjetlio.
Često smo se vikendom znali skupiti i zabavljati glumljenjem uloga odraslih. Često je tu bila i igra škole.
Ako oni ovo shvaćaju, a vrlo vjerojatno da, poput igre. Zašto ne !?
Nakon još 10-tak minuta izlazimo na pravi put i zaključujemo da je naše razgledavanje okolice završilo. Vozimo se i ideje na ovom provjetrenom afričkom zraku same dolaze.
„Zašto ne bismo otišli na ručak do Silversanda !?'“
„Može“
Dakle kad već imamo vremena volio bih se od Malindija oprostiti propuhan najfinijim povjetarcem koji sam ovdje vidio. Usput i pojesti pizzu, jer tko zna što nas doma čeka. Po svemu sudeći ako ćemo biti preumorni od puta samo odlazak do bara na piće i spavanac.
Ulazimo u gotovo prazan restoran, što i nije čudo obzirom da se ručku u Africi ne pridaje neka velika važnost, sjedamo za stol blizu frižidera sa sladoledom. Nakon kojih 20 minuta sjedenja do nas se sporo i nevoljko dogega konobar.
„Jambo. Izvolite menu“
I ode. Nema ga već više od 10 minuta, a sigurni smo da nije zaposlen oko drugih gostiju.
Nestrpljivi u meni, odlazi do šanka i pogledom potraži poslugu. Evo ga priča sa jednim od kolega. Primjetio me je.
Onako ne sjedajući naručujem pizzu i sladoled poslije nje.
Polagano žvačemo i gledamo prema obližnjim vilama. Ponekad prođe pokoji europski auto. Volio bih i ja jednog dana ovdje imati makar sobicu gdje mogu doći i ostaviti stvari. Sve ostalo mi se nudi u krugu od par stotina metara.
Nakon sladoleda počinjem se znojiti. Ovo hladno nije se baš najbolje snašlo na ovoj vrućini pa se sad organizam malčice trudi dovesti sve na istu temperaturu.
Nakon ručka prošetamo još do plaže i popijemo po jedan sok. Kad je znojenje prestalo odaberemo sjenovitiju stranu ulice i polako se počnemo vraćati prema mjestu gdje nas čeka taksi. Bolje da se na kolodvoru pojavimo prije nego da sjedimo negdje na pomoćnim sjedištima.
Prolazimo pored predivne đamije i znam da se trenutak rastanka sa Malindijem i vozačem približio.
Malindi mosque
Ugledavši bus na mjestu gdje je polazište za Mombasu opraštamo se i ubrzanim korakom stižemo do vozila.
Na stajalištu pak prava drama, barem u afričkim okvirima. Do našeg busa je parkiran matatu koji također ide do Mombase. Vozač nam prilazi i uvjerava nas kako ćemo matatuom stići brže i kako ne staje na svim stanicama poput busa.
Problem je naime u tome što je komfor puno manji, a cijena ista.
„Mi bismo ipak busom, hvala.“
Odgovor mu se nije dopao. Nakon što smo ušli u bus počinje galama te prepirka sa vozačem busa. Lilly mi je objasnila da mu ovaj prigovara kako je naš vozač škrt i ne želi mu prepustiti par putnika. I tako dok je priča trajala temperatura u busu je rasla. Nervoza se polako proširila i počinje sve glasnije negodovanje.
Napokon bus krene no ovaj uskoći u matatu i isprijeći nam se.
Nećeš majci. Ako ne idem ja ne ideš niti ti.
Da je vrijeme malo bolje,hladnije, koga briga no ovako svaka minuta stajanja pod ovim suncem zagrijava nas i dodaje ulje na vatru.
Srećom u tom trenutku dotrčaše dvoje i smjestiše se u matatu.
Krenusmo. Hvala Bogu.
Ispred nas sjedi mlada afrička obitelj sa dečkićem i curicom. Oboje su negdje između 3-5 godina. Povremeno se popnu na sjedalo i provire preko da vide tu čudnu spodobu koja se vozi u ovom busu.
„Joj kak je bijel“
„Misliš da li uopće može stajati na suncu jednu minutu“
„Sigurno mora nositi kapu....“
Sigurno bi bile neke od dječjih rečenica.
Na kraju su ih roditelji povukli na sjedala. Na prvoj stanici kupili su im paketić sušenog manga i nataknuli im u usta.
„To cuclaj i ne mrdaj“
Šteta a baš sam se veselio da ću do Shanzua imati što raditi. Možda ipak. Tek što su se roditelji malo okrenuli, dva crna oka u kojima se vidjelo da ima respekta prema njima no znatiželja je ipak jača, promoliše se iznad sjedala.
„Jambo“ – šapnuh tiho.
„Ja..booo“ – još tiše stigne odgovor.
Na žalost moj swahili nije baš napredovao da bih mogao razgovarati niti sa odraslima, a kamoli sa djecom koja gutaju slova ili imaju dječji rječnik.
Osmjehnem se, jer taj univerzalni jezik svi nauče vrlo rano, i dobih odgovor. Od radosti iz grla se otme mali krik i to je bilo preglasno. Više se nismo vidjeli do kraja puta.
Prolazimo pored polja sisala i vidimo da su poljoprivredni radovi pri kraju. Kišna sezona je pred vratima i treba tlo pripremiti za sadnju i sjetvu. Sisal koji me ponajprije podsjeća na kaktuse kakvih ima u Dalmaciji služi za izradu konopaca. Razlika između kaktusa (agave) i sisala je u drvcu koji sisal dobije u sredini biljke.
Prošli smo kroz Kilifi i još samo pola sata do Mtwapa i 40 minuta do Shanzua. Sve je nekako još živo u sjećanju no opet tako daleko od očiju.
U našoj sobici zatičemo Leah-u sa sinčićem. Pripremila nam je laganu zakusku. Soba je čista i pospremljena. Skidamo ruksak i liježemo na trenutak. Nakon par minuta mijenjam krevet podom. Zrak je prevruć i jedino u dodiru sa tlom imam osjećaj da se mogu rashladiti.
Sutra ću do Nakumatta razviti slike. Obnoviti zalihe.
Navečer u šetnju do Safari Inn-a.
Post je objavljen 06.04.2008. u 19:34 sati.