Danas imam što za reći. Danas ću pisati. Sutra ću to pročitati i neću se složiti. Ali, o tome ću razmišljati sutra.
"Predvečerje. Sasvim slučajan susret. Slučajna čašica i slučajan pogled. Slučajan, ali značajan. Pa krenimo dalje, nismo odavno. Već smo skoro počeli nazadovati. Ili, bolje rečeno, stagnirati. I već sam se bila mirila s tim. I nije boljelo. Jučer je čak i primilo neku pozitivniju vibru. Kao da sam osvijestila da je tako najbolje. I to sam i izgovorila. Rekla sam (nekome drugome) : "gle, čak me danas ne boli!", i pogledala u spornom smjeru.
I sve je bilo polupijano. I nekako van vremena. Proljetno. A povrh svega, crveno.
Kasnije sam krenula. Odlučila ne misliti. Čak i povjerovala da se to može. On nije. Kao i obično, vratio me u vrijeme. Ipak, ostalo je crveno. Nije blijedilo. Zaprepaštenje! S moje strane. I priča. Ne kao ove prije. Nije se ponavljala, nije bila isprazna. Riječi su se međusobno iznenađivale. Tren inspiracije, ili što-ja-znam-što, ali je vrijedilo. Neka nježnost u pozadini postajala je gorka. Žestoka. Prerastala je u nešto više. Zapravo, u nešto niže, ali potrebitije, isplativije.
I krenulo je tijelo. Stisak. I duboki udah. Lijeno izdisanje. Postalo je vruće. I nije nam smetalo. Samo nas je stislo još više. Još bliže. Još bolnije. Filmski. Bok uz bok. Pa čelo uz čelo. Pa usna uz usnu. Korak uz korak. Potpuna sinkronizacija. Pa metamorfoza očiju. Dubina. Ispunjena i strasna.
I tango za kraj. Okret. Pad u sigurnim rukama. Kosa mi je takla pod. Dovoljan razlog da se ne ošišam. Još dugo. Ostajem na istom.
I više nego dovoljno za sreću. Djetinju."
Post je objavljen 05.04.2008. u 16:24 sati.