Kad jednom zvona zazvone,
Februarski dan će biti.
Pruži ruke prema nebu
Nemoj svoju ljubav kriti.
Nećeš znati što mi znači
Zvonjava starih zvona
Reći će ti prijatelji, umrla je ona.
Kad postelji mojoj priđeš, u moje stavi ruke svoje,
Poljubi me nježno
Jer i mrtve usne samo tebe žele!
Ne plaši se sanduka crnog, ni sprovoda
Punog ljudi, pomiluj mi kosu.
Da me voliš nek pomisle ljudi.
Dal sam umrla za tvoju sreću?
To ti nikad nećeš znati jer moje mrtve usne tvojim neće odati.
Na grob mi dođi u sumrak dana
I kroz noć raskrili svoja krila.
Pogledaj u sliku i kaži-
«VOLJENA NISI BILA»
A iz plavih očiju poteče jedna suza uvela.
Reći će ti kiša, vjetrovi i mjesec-
«SAMO JE TEBE VOLJELA I HTJELA»
Tada polako pođi kući kroz park,
I ako na moj grob više nećeš doći,
Sjeti se barem one klupe u
FEBRUARSKOJ HLADNOJ NOĆI!
Post je objavljen 05.04.2008. u 16:20 sati.