Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/misakvecernji

Marketing

T. HENRY MORAY – DRUGI PUT


Starog Moraya smo ostavili 1925. godine dok je tražio odvjetnika pomoću kojeg bi osigurao budućnost svog uređaja. Krajem 1925. Moray je bio optimist i zapisao: «17 godina rada i svi ti mjeseci demonstracija. Za svaku mi demonstraciju obećavaju da će biti zadnja koju će tražiti. U 1925-oj napravio sam vidljiviji napredak nego u svim godinama do sada. Sve te godine rada dovele su do ovogodišnjeg uspjeha....»

Ipak, uslijedio je niz odbijanja naraznim stranama jer njegov uređaj nije bio «znanstveno proučen», a Moray je strahovao da će netko ukrasti tajne njegova uređaja jer je riječ o velikom tehnološkom napretku i potencijalno vrlo vrijednom proizvodu. Također, smatrao je da je na njemu odgovornost da se pobrine da se uređaj koristi za pozitivne, humanitarne svrhe. Stoga je naredne tri godine proveo pokušavajući izgraditi vlastitu korporaciju, u koju je nastojao privući i stručnjake poput dr. Harveya Fletchera (tada zaposlenog u General Electricu), koji je u rujnu 1928. godine proveo vlastita ispitivanja nad strojem i bio oduševljen njegovom sposobnošću da energijom snabdije tri žarulje do sto watta i glačalo od petsto sedamdeset i pet watta. Ipak, nije znao ništa više o načinu na koji stroj funkcionira. On je organizirao i strogo nadzirane «testove izdržljivosti». Morayev je stroj radio 157 sati i 55 minuta u zapečaćenom okolišu.


Image Hosted by ImageShack.us



Fletcher i novi suradnici počeli su inzistirati da im se uređaj dade u njihov laboratorij na provjeru i nezavisno ispitivanje, kao uvjet za suradnju s velikom tvrtkoa Western Electric, ali Moray je bio zabrinut da bi dopuštanje takvih ispitivanja bio jednostavno otvaranje tehnologije za krađu. Morayjeva suzdržanost shvaćena je kao znak da je prevarant koji se boji da će biti razotkriven. S pravom sumnjičavi Moray je odbio tu «uzmi-ili –ostavi» ponudu. Nastavio je održavati kontrolirane demonstracije u laboratoriju u svojoj kući i shvatio da mu je jedini izlaz da svoj izum sam patentira. Već je bio umoran od uzastopnih i uzaludnih pokusa pred svjedocima, a shvatio je i da bi tako mogao ugroziti kasnije patentiranje svog uređaja, budući da američki Zakon o patentima onemogućuje odobravanje patenta za koji se može dokazati da se već nalazi u javnoj upotrebi. Potreba za osnivanjem tvrtke Moray Products Company činila se poslovno opravdanijom nego u razdoblju do 1931. godine.

PRIJAVE PATENTA

Kada je 13. srpnja 1931. godine Moray Products Company podnijela prvu prijava za patent za uređaj na izračenu energiju – koji je uključivao i Morayjev ventil na bazi germanija – ona je odbačena zbog dva temeljna razloga. Prvi je razlog bio taj što cjevčice ventila nisu mogle funkcionirati budući da nisu mogle zagrijati katodu koja se nalazila u njima. Doista, bilo je točno da se nisu mogle zagrijati – one su u stvari bile jedan od prvih primjera »hladno-katodne« tehnologije.

Druga primjedba bila je fundamentalnije prirode i stoga mnogo problematičnija. »Ispitivaču nije poznat nikakav prirodan izvor valne energije električne struje te se zahtijeva dokaz o postojanju takvoga.« Drugim riječima, takav stroj nije mogao funkcionirati zato što izračena energija jednostavno ne postoji. Morayava strahovanja oko krađe patenta su se pojačala kada je shvatio da je Američki ured za patente »prožet« zaposlenicima General Electrica, General Motorsa i drugih velikih tvrtki.



Image Hosted by ImageShack.us



U to je vrijeme Moray otkrio da ga direktor tvrtke te patentni zastupnik i dva druga direktora tvrtke pokušavaju pokrasti. Pokušali su na temelju pojedinosti iz patentnog zahtjeva bez njegova znanja duplicirati njegovu tehnologiju te uzimati novac iz fondova tvrtke bez potvrđivanja primitka ili predočavanja drugih podataka, i bez Morayjeva znanja ili odobrenja. Moray nije imao izbora nego ih dati na sud kako bi spasio svoj izum, svoj status izumitelja i novčana sredstva tvrtke za koju se smatrao odgovornim. Proces će tijekom sljedećih nekoliko godina iscrpljivati njegove financijske i kreativne resurse. Prava je ostvario, ali njegova je tvrtka bila financijski osakaćena, te je nakon pet godina likvidirana.


RURALNA ELEKTRIFIKACIJA I KOMUNIZAM

U ljeto 1938. godine, i ponovno početkom 1939. godine, Moray je bio pozvan u Washington DC na sastanak s Johnom M. Carmodyjem iz Uprave za ruralnu elektrifikaciju (Rural Electrification Administration), odgovorne za dovođenje struje u udaljene farmerske zajednice. Uprava je Morayju iznijela ponudu za koju su tvrdili da će zaštititi njegova patentna prava i dovesti do razvoja njegove tehnologije. No, Morayju nije odgovaralo to što će, usprkos činjenici da će u procesu patentiranja pomagati američko Ministarstvo pravosuđa, možda riskirati patentnu zaštitu koju se i dalje nadao postići samostalno. Povrh toga, nije u ponuđen nikakav novac izuzev dvadeset i pet dolara dnevno za posao od nekoliko mjeseci. Moray je na posljetku, u nadi da će to napokon dovesti do globalnog prihvaćanja izračene energije, prihvatio ponudu. Sada je bio inženjer-konzultant vladine agencije. Započeo je izgradnju novog laboratorija s dvadeset prostorija, ali ubrzo je počeo sumnjati u motive nekih suradnika, a i sve je više bio zabrinut zbog infiltracije komunista u tu agenciju. Čak je bio pozivan na sastanke s ruskim posjetiteljima te je vidio svoje materijale u njihovim rukama.

ŽIVOT POSTAJE OPASAN

Osim toga, počele su se događati zabrinjavajuće stvari. Postao je predmet prijetnji smrću te je i na njega i na njegovu ženu nekoliko puta pucano. Morayjevi su odlučili nabaviti blindirani automobil. Richard Moray, jedan od dva Morayjeva sina, sjetio se kasnije kako su ga vozili po gradu kada je automobil pogodila kiša metaka ispaljena iz tajanstvene crne limuzine. John E. Moray, drugi sin, kaže da je njegova majka primila niz anonimnih telefonskih poziva u kojima su joj prijetili njihovom smrću. U jednom pozivu rečeno joj je da, osim ako ne bude surađivao s pozivateljevim poslodavcima glede uređaja na izračenu energiju, život njezina muža neće vrijediti više od »prebijene lipe «. U Morayjevu kuću i laboratorij bilo je više puta provaljivano, ali stroj nije nikada ukraden. Cilj je, kako je obitelj pretpostavljala, bio otkriti tajne stroja pomoću tehnika industrijske špijunaže, a ne izravna krađa. U drugom incidentu Moray je bio ustrijeljen u nogu dok je radio u laboratoriju. Bio je duboko uvjeren da je sve to dio zavjere da ga se natjera da preda svoj izum.

Image Hosted by ImageShack.us




Stvari su postale još bizarnije nakon ključnog ispitivanja kojime se trebalo demonstrirati sposobnost prolaska struje izračene energije kroz debeo sloj stakla. Njegov suradnik Felix Frazer iznenada je zgrabio čekić i, prije no što ga je Moray mogao zaustaviti, uništio veći dio stroja. Zapanjenog Morayja ostavio je s riječima: »Sada više ne mogu tražiti dodatna ispitivanja.« Jednim jedinim destruktivnim činom Frazer je unazadio Morayjev rad za mnogo godina. Komponente za čije je usavršavanje bio potreban ogroman trud bile su oštećene do beskorisnosti, a drugi ključni dijelovi potpuno uništeni. Morayju je shvatio da mora napustiti Upravu za ruralnu elektrifikaciju, no bio je to skup razvod koji je do kraja iscrpio njegova novčana sredstva za nastavak istraživanja i rad na patentnoj zaštiti. Tijekom 1940-ih i 1950-ih Moray je uz pomoć sinova Richarda i Johna nastavio pokušavati osigurati sredstva za svoj uređaj.

POTRAGA ZA MATERIJALOM

Razlog činjenice da je Morayjev napredak tijekom 1940-ih i 1950-ih praktički zamro ne leži samo u nedostatku novca. U petom izdanju Morayjeve knjige «More energije u kojem pluta Zemlja» – objavljenom 1978. godine – Morayjevi sinovi obznanili su glavnu teškoću s kojom se on suočio. 1942. je Moray pokušao ponovno izgraditi uređaj na izračenu energiju upotrijebivši preostali komad onoga što je bilo poznato kao »švedski kamen«. Taj materijal, srž izvornog detektora izračene energije, nikada nije uspio duplicirati pa je nestašica tog materijala ograničavala količinu energije koju je mogao dobiti. Kasniji intervjui s Morayjem otkrili su da je pokušavao pronaći i upotrijebiti radioaktivne materijale. Neki kažu da je upotrebljavao uran, ili možda radij, dok drugi osporavaju tu ideju. Kao mogući zamjenski materijal u glasovitom detektoru spominjano je i radioaktivno olovo. Štogod to bilo, nije nimalo jasno je li se pokazalo kao uspješna zamjena.


Image Hosted by ImageShack.us



Godine 1974. T. Henry Moray je preminuo. Njegova misija da izračenu energiju dovede u svijet još uvijek je bila nedosanjani san. Nakon Morayjeve smrti štafetu izračene energije preuzeli su njegovi sinovi John i Richard te pokušavali skupiti dodatna sredstva i ponoviti očev rad.

Godine 1976. Američko ratno zrakoplovstvo iniciralo je sporazum o istraživačkoj suradnji s Cosrayjem, tvrtkom koju su osnovali Moray i njegovi sinovi kako bi unaprijedili izračenu energiju. Prema sporazumu, trebali su zajednički pokušati bilo pronaći bilo reproducirati materijal švedskog kamena. Kada nisu uspjeli pronaći nikakav izvor tog materijala, pokušali su proizvesti prihvatljivu sintetičku zamjenu. Nakon mnogo mjeseci pokušavanja nisu uspjeli proizvesti ništa što bi imalo potrebne »ispravljačke« kvalitete. Istraživački tim ratnog zrakoplovstva bio je osujećen i činjenicom da su mnoge Morayjeve izvorni nacrti, nacrtani na platnu, izblijedjeli do neprepoznatljivosti. Nadalje, primijećeno je da su Morayjevi nacrti često bili nejasni jer je uvijek očekivao da će uspjeti osigurati potrebne financije da sâm proizvede uređaj. Njegovi crteži na platnu bili su namijenjeni njemu samome, da mu pomognu pri radu, tako da ih nije izradio cjelovito ili brižljivo.

Njegovi sinovi John i Richard nastavili su njegov rad u relativnoj tajnosti. I dalje su u posjedu očevih laboratorijskih bilješki za koje tvrde da će biti dovoljne da im omoguće razvijanje te tehnologije, pod uvjetom da uspiju osigurati milijune dolara koji će im najvjerojatnije trebati da se pomaknu s mjesta. Drugi koji vjeruju u priče o mogućnostima uređaja na izračenu energiju pitaju se jesu li tajne Morayjeva uređaja pokopane zajedno s njim.


JE LI UREĐAJ DOISTA FUNKCIONIRAO?

Je li Morayjev uređaj doista funkcionirao? Ili je Moray bio u zabludi – bilo djelomično ili potpuno? Je li moguće da je jednostavno bio varalica, s namjerom da operuša ulagače i prevari akademsku zajednicu?

Prvo teorija prijevare. Ima onih koji smatraju da Moray nije imao izum koji je funkcionirao, da je iluzionističkim odnosno magijskim trikom nekako uspio uvjeriti ljude da ga financijski podupiru. Drugi ističu znanstvenu stranu: da je očajnički želio dokazati teoriju izračene energije, pa je koristio lažni uređaj kako bi pridobio ljude za svoju teoriju. Pa ipak, mada je Morayju uvijek bilo jako stalo da sačuva tajnu tehnologije sadržane u njegovom detektoru, u njegovu uređaju nitko nikada nije uspio pronaći bilo kakve baterije ili izvor energije.

Sumnje su se oko Morayja pojavile uglavnom zato što je on tvrdoglavo odbijao ptkriti tajne svog stroja onima koji su ga željeli duplicirati. No opet, kakvu bi motivaciju čovjek mogao imati da tijekom razdoblja od nekih trideset godina aktivno izvodi prijevaru i, isto tako, da se izlaže fizičkoj opasnosti, podsmjehu i financijskoj propasti? Dvaput se skoro upropastio pokušavajući otplatiti dugove koje su napravili drugi uključeni u razvoj njegova stroja. Po svemu sudeći, on doista nije bio biznismen.

On se uspeo sve do vrha znanstvene i društvene ljestvice. Susretao se s najboljim znanstvenicima svoga vremena, visokopozicioniranim političarima i vladinim službenicima. To nije bio barnumski šou. Da je čitavo vrijeme izvodio šarlatansku prijevaru, na kraju bi bio razotkriven. To se nije dogodilo: sve što su ljudi ikada rekli jest da nisu razumjeli njegovu tehnologiju, te da su željeli vidjeti pojedinosti.

Morayjev stroj nikad nije dobio patentni status, što je značilo da Moray nikada nije imao zakonsku zaštitu pred bilo kime tko bi ga mogao ukrasti ili duplicirati. Bez te zaštite bio je ranjiv, možda i u strahu od onih oko sebe koji su mu mogli pomoći. Sasvim je moguće da Moray svoju tajnu nije nikad ni s kim podijelio u cijelosti. Bio je tu još jedan problem – koji je Moray uspio držati tajnom – a to je da nije mogao reproducirati švedski kamen. Ako je znao, odnosno vjerovao, da je taj kamen neobnovljivi izvor, tada je imalo smisla što je konstrukciju detektora svog uređaja držao tajnom.

Ma da neki znanstvenici, suočeni s očitim nedostatkom uobičajenog izvora energije kod Morayjeva stroja, tvrde on funkcionira preko elektromagnetske indukcije iz strujnih vodova, činjenica da su dva dobro atestirana pokusa provedena mnogo kilometara od bilo kakvog izvora energije trebala bi biti dovoljna da otkloni takve tvrdnje.

Kako bi provjerio prigovor da Morayjev uređaj jednostavno »hvata energiju« iz lokalnih strujnih vodova, suradnik Judd je predložio »izvangradsko ispitivanje«. Snježnog poslijepodneva 21. prosinca 1925. godine Moray je otišao na put s Juddom i dvije druge »nezainteresirane stranke«, gosp. Adamsom i još jednim odvjetnikom, gosp. Nebekerom. Uređaj na »izračenu energiju« smješten je u automobil, a trojica gore navedene gospode tada su počela raspravljati o tome gdje napraviti pokusno ispitivanje. Moray nije želio sudjelovati u odlučivanju. Naposljetku su odlučili otići do kanjona Emigration Canyon, budući da u njemu nema strujnih vodova. Sklopka na uređaju je otvorena i zatvorena kao i mnogo puta dosada u svim prijašnjim pokusima, međutim svjetlosti nije bilo. Uređaj je tada »ugođen« kao i u svim prijašnjim pokusima, i potom, kada su sklopku na uređaju zatvorili, svjetla su se upalila. »Antenska žica« odmah je odvojena od uređaja, svjetlo se ugasilo, a ponovno se upalilo kada je »antena« ponovno spojena na uređaj. Isto se dogodilo i kada je »žica uzemljenja« bila isključena i ponovno spojena na isti način kao što je gore opisano.

Možda bismo trebali postaviti neka teža pitanja: ako je stroj stvarno funkcionirao, je li moguće da su snage koje su vršile pritisak na Morayja bile dovoljno jake da spriječe da se prototip koji je funkcionirao razvije u komercijalni uređaj? Tada se suočavamo s mogućnošću da su od nas skrivane i druge dobrotvorne tehnologije – bilo zlonamjernim ili ljubomornim djelovanjem određenih pojedinaca, nekim oblikom organizirane zavjere, ili jednostavno staromodnom pakošću. Mnogima nije drago prihvaćati takav način razmišljanja.

Sigurno je ugodnije, s psihološkog stajališta, vjerovati da Moray nije uspio zato što je bio u krivu – bilo u ogledu svoje tehnologije bio u pogledu svoje teorije – ili da je bio varalica. Na taj način ne moramo se suočiti s mogućnošću bilo zavjere bilo pakosti – od čega bi oboje moglo uključivati potrebu da se suočimo s odgovornošću za pojavu takvih tehnologija.

Štogod da je istina, još uvijek nemamo uređaj na izračenu energiju koji funkcionira.



Post je objavljen 05.04.2008. u 14:03 sati.