Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/timotej

Marketing

Biti kršćaninom


Biti kršćaninom ne znači ispuniti određeni dužnosni penzum i, možda, kao osobito savršen kršćanin prijeći i granicu obavezna osiguranja. Naprotiv, kršćanin je onaj čovjek koji je svjestan toga da u svakom slučaju živi od milosti, da se prema tome sva pravednost sastoji samo u tome da i on osobno bude milostiv i da poklanja ono što ima poput prosjaka koji je zahvalan za ono što je primio pa to velikodušno dijeli dalje. U stvari, nepravedan je onaj tko je proračunat i sebe smatra pravednim, onaj tko misli da si sam može satkati bijelu odjeću te da može potpuno izgraditi sama sebe. Ljudska pravednost može se obistiniti samo ako odustanemo od vlastita zahtjeva i samo ako budemo velikodušni prema čovjeku i Bogu. To je pravednost na koju treba pomišljati kada molimo »oprosti kao što smo i mi oprostili«. Ova molba očituje se kao jedini pravi model kršćansko-ljudske pravednosti. Ta se pravednost sastoji u praštanju, jer sam i sam primio oproštenje i živim od toga oproštenja. (str. 235)
...

U spomenutih šest principa na neki smo se način upoznali s elementarnim česticama kršćanske zbilje. Ne krije li se, ipak, iza svega toga jedno jedincato i jednostavno jezgro te zbilje? Jezgro zaista postoji; poslije svega što je rečeno, bez opasnosti da izreknemo sentimentalnu frazu, možemo kazati da se ovih šest principa u krajnjoj liniji ipak svode na jedan princip, a taj je: princip ljubavi. Kazat ćemo, pomalo grubo, a možda i i uz opasnost da nas krivo shvate: pravi kršćanin nije konfesionalni stranački drug, nego onaj koji je kroz svoje kršćanstvo zaista postao čovječnim. Pravi kršćanin nije onaj koji se ropski pridržava nekakva sistema normi a isključivo mu je stalo do sebe sama, nego onaj koji se toga oslobodio u korist jednostavne, ljudske dobrote. Ako je ljubav doista autentična, onda ona uključuje i vjeru. Samo tako princip ljubavi može biti potpun. Gdje nema vjere, ljubav postaje proizvoljnim činjenjem. A vidjeli smo kako je vjera izraz neminovna primalaštva čovjeka i izraz nedovoljnosti njegovih napora. Ljubav bi, inače, time što bi se pretvorila u samodopadnu pravednost, poništila samu sebe. Dakle, vjera i ljubav međusobno se uvjetuju i traže. Treba također kazati da je unutar principa ljubavi prisutan i princip nade, koja traži cjelinu nadilazeći pojedinačni trenutak. Na kraju nas naše razmišljanje, samo po sebi, navodi na riječi kojima je Pavao označio temeljne stupove kršćanske zbilje: »Sada ostaju vjera, nada i ljubav — to troje — ali navjeća je među njima ljubav« (1 Kor 13,13). (str. 245)

J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo", 1968.



Post je objavljen 05.04.2008. u 13:30 sati.