Pregled posta

Marketing

Granični prijelaz između Kazahstana i Kine

Sedam ujutro. Brko kuca na vrata. Dok se mašina zagrijavala na brzinu pakujemo stvari. Drhteći, u mrzlo, vedro jutro bez riječi sjedamo u auto. Za par minuta dolazimo pred rampu od koje nas samo most dijeli do granice. Došli smo prvi te računamo nema veze prvi ćemo i proći granicu. Čekanje smo provodimo trčkarajući u krug. Iznenada ljudi su počeli navirati sa svih strana i svi prolaze prije nas. Nakon neophodnog naguravanja prolazimo kontrolni punkt. Odlučnim koracima prelazimo most i pičimo prema Kini. Na izlazu iz Kazahstana dočekuje nas rulja. Prednost imaju domaće putovnice. Vrtimo se lijevo – desno. Već iskusni sa divljim prijelazima vještim manevrom sve ih zaobilazimo. Do zadnje kazahstanske kontrole trčimo kroz ostakljeni hodnik. Dobivamo pečat i pozdravljamo se sa nekadašnjim SSSR-om. Kineska granica udaljena je oko dva km. Pješice je zabranjeno. Švercamo se u kombiju sa turističkom grupom. Pa i nije neki problem jer vjerojatno oni ne razlikuju bijelce kao ni mi Kineze. Na ulazu u Kinu doživljavamo šok! Pozitivni! Svi službenici su nasmiješeni, veseli. Nakon popunjavanja formulara o ptičjoj gripi na sljedećem šalteru ponovno nas dočekuje ista atmosfera. Svi uredno obučeni u lijepe zelene uniformame, sa crvenim ukrasima i zlatnim gumbima. Na šalteru se nalazi i uređaj za ocjenu kvalitete usluge. Naravno, dobili su :) , tj. odličan. Nakon prolaska zadržali su nas 15-ak minuta radi dodatne provjere. Nije nam teško palo jer su nas posjeli u udobne fotelje. Pretpostavljamo uobičajena procedura jer tko zna jesu li ikada i vidjeli hrvatsku putovnicu. Sigurno su Hrvatsku (Koloudiju) tražili na karti 10-ak minuta.

Izlazimo iz carinske zgrade. Na izlazu čeka nas razjarena rulja taxista. Prije nego što smo izašli iz carinskog područja trsili su se da nas dotaknu. Nisam znao je li za sreću ili tko prvi do nas taj nas vozi. Prelazimo magičnu crtu. Napadaju nas kao hijene. Vukli nas za sve dijelove tijela. Sreća zbog visine zaobišli su glavu. Izlaz nalazimo u proboju do udaljene čistine te nalazimo manevarski prostor za borbu. Pitam se da li je kamera na mjestu? A šta je sa laptopom? Di mi je putovnica? Prala me prav paranoja. Nešto slično još nisam vidio. Toliko su nas izmrcvarili da smo odustali od pregovora za prijevoz do Urumqi-a. Dok smo šetali do obližnjeg mjesta jedan nas je pratio više od jednog kilometra. On i nije bio ni najtvrdoglaviji. To su bila dvojica prilijepljena za nas više od dvije ure. Kako su znali i Ruski i Kineski željeli su sudjelovati u pregovorima. Kada su se potvrdile naše sumnje da nas žele „šišati do gola“ morali smo ih se otarasiti. Pokušavamo na fin način. Ne ide! Pa možemo mi biti i bezobrazni. Nakon povika na Hrvatskom vidjeli su da više nema šale. Iscrpljeni sjedamo u restoran. Cijena jela za nas je bila 10 a za domaće 8 Juana (5,5 Kn). Pokazujemo im meni. Šef ostaje hladan i 10 Juana ne gine. U međuvremenu Mike i Zoran nalaze taxi za 900 Juna do Urumqia. Za navedenu cijenu dobili smo Kinesku verziju Toyote Camri i vožnju od oko 10 sati.





Nakon sat vremena vožnje makadamom uz koji se trenutno gradi autoput dolazimo do prašnjavog policijskog punkta. Zaustavljaju nas te provjeravaju vozača. Kako je stanka potrajala mi smo zaspali. Nakon sat vremena budimo se na istom mjestu. Očito nešto nije u redu. Dok razmišljamo što učiniti trusimo pivo na obližnjem odmorištu. Vjerojatno je problem zbog boje kože vozača. Nije Kinez, već Ujgur kojih u Kini ima više od 8 miliona. Situacija je još čudnija što se sve odvija u Autonomnoj pokrajini Sinkiang čiji je glavni grad Urumqi. Pokušavamo se ukrcati u neki od autobusa u prolazu. Ne ide. Taxistu je dosdilo čekati jer zna da neće proći. Želi na ostaviti na ulici. Odbijamo izvaditi torbe dok nam ne nađe zamjenski prijevoz. Nažalost morali smo prkositi ljudima koji nisu ni krivi ni dužni. Naša sreća je što nas je četvero i bez većih problema smo izašli iz više sličnih situacija. Mislim da ovo ne bi upalilo parovima ili slično.



Napokon za sat vremena stiže ista limuzina. Vozač je bio uglađeni mladić. Po brkovima, boji kože i kose reklo bi se da je isto Ujgur. Vjerojatno je bio susjed jednog od policajaca ili ih dovoljno potplatio. Uvijek bilo, kad jedan gubi drugi dobiva. Mi smo zakinuti za dodatnih 100 Y i izgubili smo mogućnost hvatanja vlaka u Urumqi-u za Xining odakle ide vlak za Tibet. Nakon prolaska preko planina preko kojih se trenutno gradi autoput vožnja je bila udobna. Zamolili smo vozača da požuri. Nije nas obadavao. Neki bi rekli to su brate Kinezi i dodali «Pajdo, nemerš protiv jačega!». Oko ponoći dolazimo u Urumqi. Umalo smo uhvatili vlak . Preko noći kolodvor i čekaona su zatvoreni. Ljudi su razbacani naokolo u hladnoj noći čekali sljedeće vlakove. Ispred kolodvora razni džepari pokušavali su nam uvaliti nekakav smještaj. Nakon smrzavanja u najhladnijem gradu na dosadašnjem putovanju odlazimo u hotel. Uzimamo jednu sobu za 150 Kn. Umorni od Kine i Kineza slažemo se kao srdele na dva veća kreveta. Kinezi iako sitni teži su i od olova.


Urumqi – Lhasa



Budimo se u 8. Vlak bi trebao biti u 10:30. Pogledavamo na sat računajući vremenske zone te shvaćamo da je već 10 h. Na recepciji kažu 8. Olakšanje. Usput nam ne žele vratiti kauciju za sobu. Razlog su dva prljava ručnika. Po starom običaju prijetimo im turističkom policijom. Kinezi ubrzo popusta. Oko devet uri dolazimo na moderni željeznički kolodvor. Zbog jezične barijere ne uspijevamo kupiti karte za Xining. Pomalo razočarani prikupljamo energiju u obližnjoj zalogajnici. Dok smo Mlađo i ja koristili nečiji WiFi u obližnjem hotelu, Mike i Zoran su otišli u potragu za agencijom koja bi nam mogla prodati karte ili posredovati u kupovini. Na netu pronalazim podatke o vlakovima. Jutros smo krivo gađali. Ne postoji vlak za Xining, već samo za Lanzghou odakle vlak ide za Lhasu. Sigurno prvi put čujete za ova dva grada tj. Megapolisa od 4-5 miliona stanovnika. Nalazimo 10 vlakova za Lazghou. 9 ih je bilo rasprodano sljedećih nekoliko dana. Na sreću našli smo mjesto u ekspresnom vlaku koji polazi u 15 h tj za pola sata. Brzinski kupujemo karte, kupimo stvari, kupujemo namirnice za put koje će nam dobro doći za vožnju od 19 sati. Osuđeni smo na Noodlle-se, kineske špagete (usput špageti na koje su Talijani jako ponosni potječu iz Kine). Kolodvor je sličio na aerodrom. Za ulazak na kolodvor trebalo je predočiti putnu kartu. Nakon toga slijedi check-in prostor u kojem je čekalo više od tisuću ljudi. Ulaz prema vlaku otvoren je 20 minuta prije polaska vlaka. Rulja je disciplinirano, bez panike, u kratkom vremenu bila u vlaku. Vlak je bio oduševljenje za nas. Pravi šok nakon prastarih, sovjetskih, smrdljivih vagona. Sve je bilo novo. Sve je blještalo. Čekali su nas namješteni kreveti sa ispeglanom i mirišljavom posteljinom. Svaki vagon je bio opremljen vrućom vodom, WC-om i pušionom. Kruna na sve navedeno bio je restoran u kojem su jela stajala od 15 – 20 Y ili od 11 – 16 Kn. Sve se zalijevalo pivom po cijeni od 3 Kn. Odviknuti od udobnosti i ovakvog tretmana nismo zaspali do 4 sata u jutro. Poslije duge vožnje u Langzhou stižemo točno prema voznom redu u 11:30.



Poznavajući komplikacije oko kupovine karata prvo idemo po karte za Lhasu. Zbog povoljnije cijene kupujemo sjedeća mjesta u vlaku koji polazi u 17:30. Što zbog štednje , što zbog nedostatka gotovine odlučujemo se vožnju od 32 sata provesti na tvrdim sjedalima. Sa kartama u ruci i nešto slobodnog obilazimo grad i Žutu rijeku. Smjer prema centru grada našli smo na sve moguće muke. Ni mladi, ni stari, ni muški ni žene nisu znali riječi Engleskog. Na ulici nalazimo plan grada. Široka avenija vodila je prema rijeci. Koračanje ulicom je jako interesantno. Svaki korak nekoliko zalijenih flajera plavih crvenih i žutih boja. U sličnim kombinacijama boja naokolo strše na tisuće jednoličnih reklama. Reklame kao neki moderni mozaici su nakaradno prekrivale čitava pročelja ulica. Poslije dva km šetnje dolazimo do Žute rijeke koja je zaista bila žuta. Kao da se blato kreće umjesto zamućene vode. Prašina u boji rijeke bila je posvuda. Hvatala se za ruke, gaće, jakne. Čak se ćutila i u zraku. Pomiješana sa smogom nagnala je mnoge Kineze na korištenje zaštitnih maski.



Šetnjom niz rijeku dolazimo do velikog gradskog igrališta. Kinezi svih dobnih skupina bili su zaokupljeni raznim sportovima i meditacijama. Vidjevši koševe Mike i Zoran odlučili su se okušati u igri sa malim Kinezima. Ispod koša su bili nadmoćniji dok su ih mali, brzi vragolani nadigrali u vođenju lopte. Dva Makarska gorostasa mokra do koze brzo posustaju.





Šetnjom do kolodvora razgledavamo grad koji je zapravo jedno veliko gradilište. Neboderi niču na sve strane. Prije puta ponovno se opskrbljujemo instant noodle-sima. Vlak za Tibet ima odvojene ulaze. U pravilu bi policajci trebali tražiti posebne dozvole za ulaz u Tibetansko područje. Vlak je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Većina putnika su Tibetanske obitelji koje svojim osmjesima iskazuju dobrodošlicu strancima, tj. nama. Tako je počelo naše putovanje u vagonu sa više od sto ljudi. Prvo smo se sprijateljili sa malim Tibetancem izbrijane glave. Počastili smo ga bijelom čokoladom. Dugo ju je vrtio po rukama dok je shvatio da je to zapravo slastica. Prvi dio putovanja proveli smo u restoranu odmjeravajući snage u Riziku. Nakon što bivamo istjerani, oboružani pivama, okršaj nastavljamo na umivaoniku ispred našeg kupea. Ubrzo stiže i publika koja je začuđeno gledala u pješake i konjanike na monitoru laptopa. Brzo smo odustali jer nismo imali struje za laptop. Naime sve utičnice u vlaku su ograničene jačinom napona tako da služe samo za punjenje mobitela.
Noć u vlaku na sjedećim mjestima bila je prava noćna mora. Tvrda sjedala nisu dopuštala sjedenje u istom položaju više od sat vremena. Situaciju je dodatno pogoršavala promjena tlaka zbog visine kojom se kretalo. Kinesko čudo od tehnologije prelazilo je visine veće od 5000 metara. Kako je između Lanzhoua i Lhase bilo mnogo stanica stalno smo bili u iščekivanju trenutka kada će se vlak isprazniti kako bi se mogli ispružiti. Vagon je sličio na hokejaško igralište. Na svakoj stanici bi se dogodila izmjena gotovo svih putnika. Na kraju spas nalazim na podu. Zimska jakna pod glavu i pod vagona pretvara se u lijepu postelju. Bez puno okretanja noć je brzo prošla. Nakon buđenja ponovno se premještamo na mekane restoranske klupe. Pred nama je još cijeli dan prolaska kroz tibetansku visoravan.



Krajolik kojim su se protezale žute padine cijeli dan su prolazile pored nas brzinom od oko 100 km na sat. Zaleđeni vrhovi su bliještili pod zrakama prosinačkog sunca. Promjenu su unosila krda jakova, poneka seoska kućica ili rijetki kamioni koji su se kretali cestom paralelno uz tračnice.



Lhasa
Oko 22 sata dolazimo u Lhasu. Pravo iznenađenje. Izlazimo na novouređeni željeznički kolodvor. Ovisnici o nikotinu punim plućima uvlače dimove cigareta koje primjetljivo sagorijevale. Što zbog nedostatka kisika, što zbog opasnosti od požara pušenje u vlaku bilo je strogo zabranjeno. Naime, prorijeđeni zrak zahtijevao je dodatni kisik koji je upuhivan kroz otvore na krovu vagona. Na peronu je čeka a nova posada vlaka. Bili su postrojeni kao po špagi. Zategnute, ispeglane uniforme, ulaštene postole, sređene frizure itd. Prije bi se reklo da se radi o posadi nekog vojnog broda. Dok smo se slikali na peronu nas je strpljivo čekala mlada Kineskinja koju smo upoznali u vlaku. Pomogla nam je oko traženja smještaja i taxi prijevoza.



Taxisti kao uvijek nastoje izvući koju paru više. Morali smo tri puta prebacivati torbe dok nismo postigli konačnu cijenu. Dok smo pregovarali na travnjaku oko stanice bezbrižno je paslo krdo jakova. Zasigurno spadaju u organiziranu turističku propagandu. Nešto ko paunovi na Sv. Petru u Makarskoj. Željeznički kolodvor od centra grada dijelio je moderni, osvijetljeni, četverotračni most. Nakon mosta vožnju nastavljamo glavnom ulicom Beijing koja vodi prema Potala hramu, zaštitnom znaku Tibeta. Lijepo uređena ulica zajedno sa trgom ispred hrama izaziva razočarenje. Očekivana slika Tibeta povezana je sa scenama iz filma „Sedam godina Tibeta“. Sve viđeno u nekoliko minuta niti malo nije se poklapalo sa mojom maštom. Kulturna revolucija je učinila svoje.



Smještaj nalazimo u blizini centra. Za 11 $ dobivamo četverokrevetnu sobu bez grijanja. Temperatura je bila oko 0oC. Imali smo osjećaj da je poprilično toplije. Prema Mlađinoj teoriji uzrok tome je što sa opadanjem tlaka zraka raste krvni tlak. Soba na prvom katu predstavljala je uspon na 10. kat u normalnim uvjetima. Zrak siromašan kisikom ograničavao nas je na lagane pokrete. Možda je to razlog zašto su Tibetanci veoma smireni ljudi. Na ulazu u sobu srce je već tuklo 200 otkucaja u minuti.



Dok Zoran i Mlađo ostaju slikavati Potala hram, ja i Mike odlazimo do željezničkog kolodvora po karte za Peking. Sa taxistom, kojeg nagrađujemo sa 5 Juana, dogovaramo povratnu vožnju. Dok smo čekali u redu za kartu policajci su ispred nas, bez imalo oklijevanja, izbacivali Tibetance. Za ne povjerovat u istom trenutku prilazi nam naš taxist i počinje vikati na nas. Bezobrazni kinez želi iskoristiti situaciju i traži više love. Već snervani zbog reakcije policije srdito ga tjeramo od nas. Uspijeva nam tek od trećeg puta. Ovakve situacije nismo očekivali, barem ne pred očima turista.
Nakon okupljanja promatramo zanesene vjernike, većinom starije ljude koji su vjerojatno hodočasnici iz ostalih dijelova Tibeta. Neumorno su se klanjali na nogostupu ispred hrama. Nakon klanjanja slijedi šetnja oko hrama, u smjeru kazaljke na satu. Priključujemo se koloni te zajedno zatvaramo krug šetnom oko hrama. Pojedini vjernici su nosili naprave koje su sličile na buzdovane te su ih vrtjeli u krug. Ostali su pokretali valjke nanizane uz zidine. Sve se vrtjelo u krug. Imali smo bitnu poveznicu, a to je KRUG. Njima je krug vjerski simbol a nama zadana misija, tj. Krug oko Svijeta. Na kraju svi mi želimo nešto zatvoriti u smislenu cjelinu. Prema priči djevojke iz Nizozemske vojska na njihov najsvetiji dan vojnim transporterima kruži u suprotnom smjeru ometajući ceremoniju šetnje okolo hrama.



Cijelo područje izvan zidina je devastirano. Ispred hrama nalazi se ogromni trg sa komunističkim spomenikom. Prije izgradnje na trgu se nalazilo tibetansko naselje koje je prisilno izmješteno u predgrađe. Pogled sa hrama na sve strane pružao se prema zgradama socijalističke arhitekture. Sve što je ostalo nakon kulturne revolucije je Potala hram, nekadašnja prijestolnica Dalaj Lame. Nakon ručka ulazimo unutar zidina hrama. Do ulaza u hram trebalo je savladati uspon od par stotina metara. Dok smo svako par minuta obnavljali zalihe kisika tibetanske bake su nas bez problema prestizale. Nakon više od pola ure uspona ulazimo u hram. Ulaz plaćamo prilično skupih 100Juana po osobi. Restaurirani hram-muzej bio je melem za oči. Pozlaćeni i ukrašeni kipovi Bude, božica i nekadašnjih Dalaj Lama blještali su na sve strane. Sve je bilo okupano mirisom svijeća koje su gorile na jakovom maslacu. Slikanje i snimanje bilo je strogo zabranjeno. Kako izvana tako i iznutra razočarala me duhovna ispraznost nekadašnjeg sjedišta Dalaj Lame.



Poslije hrama uslijedila je potraga za jakom. Uputili smo se prema selu na zapadu. Minibus nas ostavlja na zadnjoj stanici. Nema nikakvog jaka niti sela. Ostaje samo slika otužnog predgrađa koje je sličilo na divlji deponij. Šetamo prema obližnjoj planini. Privlače nas šarene trake kojima je cijela planina okićena. Zasigurno još jedan od budističkih obreda. U samom podnožju ulazimo u naselje u kojem su sve kuće iste. Možda naselje u koje su prisilno premješteni ljudi sa trenutno bezličnog, glavnog trga. Nastavljamo potragu za čupavom kravom zavijenih rogova. Zaustavljamo autobus koji nastavlja prema zapadu. Odredište je nepoznato. Nakon prolaska pokraj kamenoloma, industrijskih postrojenja, siromašnih kućica u jednom trenutku ugledašmo jakove. E da su barem bili živi. Otužno nabacane neoderane jakove polutke ležale se nabacane na kamionu. Nažalost bez susreta živim jakovima vraćamo se u hotel. Lagano zamantani od visinske razlika večer provodimo u obližnjoj kavani. Nizak tlak svima nam je udario u glavu.



Sa glavoboljom napuštamo Tibet. Tablete ne pomažu. Izgleda da najbolje pomaže spavanje. Tokom vožnje do Pekinga upoznajemo raznoliku ekipu. Australca, Engleza, Peruanca, itd. Nakon spuštanja sa tibetanske visoravni vrijeme je brzo prolazilo uz priču i pivo u restoranu.

U vlaku za Peking - vesela ekipa 1


Vesela ekipa 2


Jedan od brojnih vijadukata na putu za Peking