Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zivjetisfibromialgijom

Marketing

Preseljenje i put ka spoznaji


Nakon godinu dana bolovanja, morala sam dati otkaz u firmi gdje sam radila dugi niz godina i iz obiteljskih se razloga preseliti u drugu državu. Na dan kada sam krenula novom životu ususret, imala sam 49 kilograma, bila sam vidno pothranjena, bolesna, bez energije i odjeća koju sam nosila, već je odavno plesala oko mene. Polako ali očigledno sam kopnila pred očima moje obitelji, koja se trudila sakriti zabrinutost zbog mog stanja. U takvom mi je stanju rastanak sa njima još teže pao. Pitala sam se kako ću ih takva posjećivati, kada mi je i češljanje predstavljalo ozbiljan problem.

Nikada prije nisam bila osoba sklona plakanju, ali tada su suze svako malo kliznule niz moje obraze.

Ipak, negdje duboko u meni je tinjala nada, da ću možda tamo gdje idem imati više sreće i konačno pronaći pomoć i olakšanje za kojim sam toliko čeznula.

Međutim, ubrzo je uslijedilo razočaranje. I u novoj se je okolini moja priča ponovila. Posjete različitim ordinacijama, nalazi u redu, "sve je u mojoj glavi". Tada sam definitivno shvatila, da ipak nije sve u mojoj glavi, jer unatoč liječenju kod psihijatra i redovnom uzimanju terapije, moje stanje nije bilo nimalo bolje. Štoviše, pogoršavalo se iz dana u dan.

Kada bi me liječnici vidjeli onako mršavu, ispijenu i s podočnjacima veličine tanjurića za kavu, automatski bi mi vadili krv, da vide da li mi nedostaje željeza ili vitamina, kako bi me poslali na infuziju zbog moje pothranjenosti, ali moja je krvna slika pokazivala normalne vrijednosti. Štoviše, željeza sam imala na bacanje. I čudom su se čudili, kako je to moguće, s obzirom na stanje u kojem se nalazim.

Dobra strana mog liječenja antidepresivima bila je ta, da mi se s vremenom donekle vratio apetit, pa sam ponovo počela jesti i pridobivati na težini. Međutim, unatoč tome, fizički se nisam osjećala nimalo bolje. A ni psihički. I dalje sam bila prestrašena i anksiozna, pa i depresivna - jer najgore je živjeti u neizvjesnosti.

Pošto sam bila maksimalno ograničena u svom kretanju, priključili smo se na internet i to je u doslovnom smislu postao moj prozor u svijet. Učila sam se služiti internetom i kada sam svladala to "umijeće", počela sam tražiti odgovore, provodeći za računalom onoliko vremena koliko sam mogla sjediti. A to je bilo svakog dana pomalo, uz povremeno odmaranje.

I tada, nakon nekog vremena, pukim slučajem sam kliknula na stranicu koja mi je pomogla na mom putu traženja.


Post je objavljen 02.04.2008. u 10:07 sati.