Ne mogu vjerovati da je prošlo petnaest godina, točno petnaest, a još te se sjećam sa suzama u očima, a mislila sam da sam već sve suze isplakala i nije tako strašno bar nitko ne zna plačem li ili ne, nadam se da to ne vidiš negdje odozgor, da vidiš samo kad sam sretna, a sretna sam, trudim se za tebe jer znam. Znam istinu. Neki dan naišla sam na nekoga tko mi je pričao kako si bio sretan kad sam se rodila, kad si me nosio u rukama i hvalio se što me imaš. Osobu koja nikad neće zaboraviti tvoju sreću i riječi „ona mi je sve“. Nisam znala da sam ti baš toliko značila. Kažu mi da sam na tebe, ne samo da ti ličim, nego da čak ponekad i kažem nešto kao što si i ti znao reći. Znam nevjerojatno, možda moje podsvjesno sjećanje na tebe. Možda. Eto, idem malo zeznuti mamu, kao što si ti uvijek znao, a uvijek padne na prvoaprilsku šalu.
Post je objavljen 01.04.2008. u 07:04 sati.