Stalno sam u vlaku
putujem satima
nervozno stišćem šaku
tražim pravac sitnim prstima.
Putujem bez prekida
hvata me agonija
malo je u meni ostalo stida
mnome vlada ironija.
Kotrlja se vlak starim prugama
ja sam samo pijun, pješak
kad bi me barem približili dugama
da postanem obijestan dječak.
Kroz mutno staklo gledam livade, šume, more
prate me sunce, pahulje i kiše
svaki put se osjećam sve gore
i ne putuje mi se više.
Stalno sam u vlaku,
motornom, brzom, Rivijeri i Kvarneru
putujem u zoru i po mraku
prevršio je put već svaku mjeru.
Putujem već danima i godinama
sjedim naoko mirno na svojem mjestu
svaki put sve više sama
i ne znam više jesmo li prošli stanicu petu ili šestu.
Vlak je sretnik koji prati zacrtanu putanju
koju nemam ja
a kao pametna sam
isti taj vlak prati je noću i danju
i to me lagano nervira.
Kroz staklo vidim tisuće lica
lica bez osobnosti
ah da barem postanem ptica
da vlak postane dio prošlosti.
Post je objavljen 29.03.2008. u 14:20 sati.