Krajnje desno orijentirani pripadnici otpora bili su aktivni u razdoblju neposredno
nakon Drugoga svjetskog rata. Do 1947., oni su uključivali gerilske skupine
koje su se regrutirale od ostataka ustaša i zvali se križarima. Nova istraživanja
pokazuju da je bilo 3.500 – 4.000 gerilskih boraca u Hrvatskoj u razdoblju
1945. - 1950., a većina su bili križari.25 Postojao je i određen broj skupina
seljačkog otpora koje su poduzele nasilne akcije protiv obveznog otkupa, poreza
i prisilne kolektivizacije u godinama 1948. - 1950.26 Akcije su bile usmjerene
na uništavanje državnog vlasništva i ubojstva predstavnika državne vlasti i bile
su potpuno spontani izrazi protesta, dok je organizirano djelovanje bilo iznimka.
Šezdesetih godina i kasnije bilo je više “havarija” na prometnicama i u javnim
institucijama, a koje su obično bile pripisivane skupinama političke emigracije.
Ovo je područje još uvijek nepotpuno istraženo.
Neki radikalni proustaški nacionalistički emigranti poduzeli su kasnije
u inozemstvu terorističke akcije protiv jugoslavenskog režima. Ciljevi su bili
diplomatska predstavništva, putničke agencije i istaknute jugoslavenske ličnosti.
Najspektakularnije terorističke akcije bile su ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika
u Švedskoj 1971., otmica zrakoplova švedske zrakoplovne kompanije
SAS – pri čemu se tražilo oslobađanje veleposlanikova ubojice zatvorenog u
Švedskoj – i rušenje jugoslavenskog putničkog zrakoplova 1972. kada je stradalo
27 osoba.27 Jedna druga emigrantska skupina, koja je organizirala terori-
stičke akcije u ime borbe za nezavisnost Hrvatske, bilo je Hrvatsko revolucionarno
bratstvo. Ova organizacija, aktivna uglavnom u Australiji, postala je
poznata nakon ulaska 19 terorista u Jugoslaviju 1972. u misiji regrutiranja i
organiziranja skupina otpora među hrvatskim stanovništvom, taj pokušaj nije
uspio. Većina članova skupine poginula je u sukobu s jugoslavenskim sigurnosnim
snagama, preživjeli su – uz iznimku najmlađeg člana – osuđeni na smrtne
kazne.
24 Više o tome: B. JANDRIĆ, “Djelatnost sljedbenika Rezolucije Informbiroa u Hrvatskoj
1948. - 1953.’’, ČSP, 26/1994., br. 2, 317.-336.
25 Zdenko RADELIĆ, Križari: Gerila u Hrvatskoj 1945 - 1950, Zagreb 2002., 120.
26 K. SPEHNJAK, “Seljački otpor politici obveznog otkupa u Hrvatskoj 1949. godine’’, ČSP,
27/1995., br. 2, 209.-232.
27 Skupina odgovorna za te napade dobila je azil prvo u Španjolskoj, kasnije u Latinskoj
Americi.
Ovdje prenašamo u nastavcima originalan znanstveni rad Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990. Autori:
Katarina Spehnjak
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Tihomir Cipek ,
Fakultet političkih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska
Časopis za suvremenu povijest
Post je objavljen 02.04.2008. u 07:00 sati.