Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bacaiva

Marketing

NEK SE SPOMINJA I PAMTI!

8. PRAVOUŽITNICI


Svi sad stali njeka svoja stara prava tražit: svoju zemlju oduzetu, šume, kuće, dućane, birtije, meane, fabrike...., pa zašt ne bi i pravoužitnici, pravožitnici, a to su 'ni što su roditi u pravi-pravcati graničarski familija, čiji su đedovi i prađedovi, šukunđedovi i šukun-šukunđedovi na čardake išli, čuvali Posavinu "sa stari čardaka i branili hrabro od Turaka! I đedovi svoju krv su lili da čuvaju naš zavičaj mili!"

Image Hosted by ImageShack.us

Graničari ispod čardaka u Štitaru

Kad je Granica ukinita, razvojačita, 1873. godine, reklo se: "Granica je propala, Paurija nastala!" Naši su graničari prestali bit vojnici, mjesto na čardake, uvedena je opća vojna obaveza, postali su civili, a mjesto vojne uprave, uvedena je u Granicu civilna, građanska uprava. Mjesto oficira, vladali su civilni činovnici, ko i priko Dilja i Paurije.

Veliko bogatstvo Granice bile su njene stare hrastove šume. Tjeli su se ti šuma Mađari dokopat i sjeć ji, al ji je general Mollinarv u tom spričijo.

Šuma je u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj granice bilo 100 milja, 6.653 jutara i 1478 kvadratnih fati. Od tog, država si je uzela 41,83 milje, a graničarima je ostavila na uživanje 58,17 milja. I, zbilja su to uživali.

Te šume ostavite bivšim graničarima date su na upravljanje Imovnim općinama, koje su osnovane u prijašnjim sjedištima regimenti. Tako su Vinkovci postali sijelo Brocke imovne općine, a Nova Gradiška, Gradiške imovne općine. Do Drugog svjetskog rata i morda još koju godinu potlje, pravoužitnici su besplatno dobivali drva za loženje (šta vi mislite, kako bi to danas vriđelo (vrijedilo)?), pa su građu dobivali, japija se reklo (za Granice davalo se rašća koliko trebaš), a daroviti đaci dobivali stipendije od Imovine. Tako je to bilo, pa što ne bi i danas?!


Image Hosted by ImageShack.us

Dida Mato Alković - Šumarev (1912. godište) iz Bukovlja, numero 2 i sad živi u kuće čelo puta koju je njegov đed 1900. godine napravijo s građom dobivenom od imovine općine.

"Na štaciju (željezničku postaju) u Garčin je ošo i dali mu gratis rogove za kuću, grede, vince, sve izrezano, samo nek majstor kroji. Daske, letve i ušake mu nisu dali. Samo se gornja građa davala, morali su vidit da si počeo gradnju, pometo ušake na podsjeke. I tako je svaki pravožitnik dobivo od Imovine. Samo, kasnije se dobivalo u stojećem stablu, u šume na čekiću (označena stabla), pa si sam sici (sijeci), reži.

Dobivali su pravožitnici i po dvanajst meteri ogreva džabe, a koja je jača zadruga bila, dobivali i šesnajst meteri drva. E, više ji svita u kuće bilo.

Pravožitnici su i marvu terali u žirovinu, u šume, i ništ plaćali nisu. Onda su imali pravo utorkom i petkom suva drva po šume kupit. Bukovci išli u šumu Cerovac poviš Ješevika.
Image Hosted by ImageShack.us

Svati iz Bukovlja

Ja sam u Brod u gimnaziju išo i imo sam stipendiju od 1.000 dinara, a Šima Alkovića dobivo 1.500", kaže dida Mato, pa nastavijo - "do 1918. godine graničari su i sol gratis fasovali (dobivali), a onda je došo "Gedžo" i to je ukinijo, a kad su 1945. došli "drugovi", "oslobodili" su graničare, pravožitnike svega."

Pripovidalo se, kaže dida Mato, daj' i Brodu, kad je 1927. godine struju uvađo, financirala Brocka imovna općina.
Eto, u Imovnim općinama bilo je veliki novaca, pa ko j' bliže kase bijo, dobro mu se za prste zalipilo. Graničare se varalo, novce trajbalo. Trošilo se na cure, pilo, kartanje. Pjevalo se

U curice svilena rubina,
Kupila joj Brocka imovina!

Našli smo i jednu dugačku pjesmu o tom. Bijo je to istiniti događaj, ondašnje su novine pisale. Evo, vako. Ivan Stojanović rodom iz Babine Grede, fešter (od njemačke riječi Förster – lugar, šumar) vinkovački, pobjegao je 4. veljače 1894. godine u Peštu, al da j' samo to, al on je i kasu šumarije ispraznijo i 5.000 forinti odnijo. Trošijo je na seke Privlačanke i duže vremena potkradao kasu šumarije.

Sam je Ivo u misli smislijo
i po malo iz kase vadijo...
Za curice đavo desetice,
Za junferke đavo pedesetke.
Privlačanke sad tuguju seke
Što im Ivo u Vinkovci nije.
I još k tome među sobom sbore,
Gdi si Ivo, alaj nam je krivo,
Da bez tebe mi mladost gubimo
Što ti Melo lice ne ljubimo,
Što te Ivo u Vinkovci nema,
Tebe nema, pala nam je ciena.
Pismo piši, da znademo gdisi!

Image Hosted by ImageShack.us

Bukovlje – snaše dočekuju goste

I tako seke kukumavče za lipim Ivom, sjećaje se kako ji je na pivo vodijo:

Crna zemljo triput okreni se,
Dragi Ivo gdi si, pokaži se!
Mila mamo alje slatko pivo,
Stoj kupijo Stojanović Ivo.
Baš sam pila di gospoda glede
Plaća Ivo iz Babine Grede.

Al najviše ja za Ivom tugovala jedna starija majstorica, dobro držeća i iskusna. Sűza i sűza je za Ivom proljala i mjesec dana od jada ležala. Curama je bilo krivo što se Ivo s njom spetljo i vako ju proklinju:

Nek boluje svaka babetina,
Koja ljubav sa mladićem ima,
S gospodinom sa osobom finom.
Da joj srce nikad nepriboli,
Kad je rada daju mladić voli!

Tako su novci imovni općina, novci od šuma, još onda trošiti, pa nastavile ji i drugovi trošit, al još je ti graničarski, pravoužitnički šuma ostalo. Nek se istraži koje su to šume, koliko ji ima, pa kom pripadaju nek se i vrnu (vrate).


Image Hosted by ImageShack.us

Bukovlje


Bojimo se samo da ovim novu seljačku bunu ne izazovemo. Majke ti!


Nastavlja se



Post je objavljen 12.04.2008. u 00:05 sati.