Nekoć davno, ili ne tako davno, ovisi kojom brzinom ljudima protiče vrijeme, živio je mladić po imenu Rye. Kako se prezivao, to nitko nije znao pa čak ni on sam. Izgledao je poput psihološkog samoubojice. Prezime je bilo oružje pripadnosti, pripadnosti svijetu kojem on zaista više nije pripadao. Lakše je zaboraviti nego prihvatiti, jer nisu posebnosti te koje nas prestravljuju već one sitne sličnosti koje prijete našem vlastitom identitetu.
U vrijeme kada sam ga upoznao njegov intelekt je bio uveliko nagrižen neliječenom šizofrenijom. Nije naizgled prepoznavao osnovne oblike, a i svjetlost ga je dražila. Kada sma ga prvi put posjetio u njegovom podrumskom stanu koji je mirisao na plijesan i ustajalost, sjedio je u najmračnijem kutu sobe. Izgeldao je gotovo poput zvijeri. Pogled mu je bio zamagljen, a moja ga prisutnost nije ni na trenutak zainteresirala. Glasno sam ga pozdravio, ali me nije ni pogledao. Prema tome sam mogao zaključiti da je šizofrenija preuzela kontrolu nad njime.
Moje ime je David Jaspers i psihijatar sam. Šizofrenija me zaintrigirala na drugoj godini medicine. Bliska mi je prijateljica oboljela i bila prisiljena otići na lječenje za koje su svi unaprijed znali da neće uspjeti. Odlučio sam tu bolest proučiti i pokušati prodrijeti u njenu srž. Dugo sam tražio osobu koju bih promatrao i koja bi mi na taj način pomogla da ispunim ono što sam si zacrtao. Rye se pojabio poput anđela. Osoba izolirana od svijeta koja nikada nije liječila svoju bolest.
«Ne postoji nikakav registar svih šizofreničara koji bi mi olakšao potragu za savršenim bolesnikom. Potraga je teška i zahtjeva beskonačnu strpljivost. Još uvijek nisam pronašao onoga kojeg tražim.»
Iščitavam sa, svoje nepotpune misli napisane sitnim jedva čitljivim rukopisom na marginama jedne od mnogih knjiga koje sam na taj način oskvrnuo. U tom razdoblju Rye nije bio sastavni dio mog života niti mi je značilo išta to ime. Tada sam bio blizu odustajanja.Ipak, nepisano je pravilo da spas dolazi onda kada smo najočajniji.
Jedne sam se večeri vratio s fakulteta gdje sam bio asistent na odsjeku za psihijatriju. Svu mi je snagu isisao taj beskonačni dan koji nije donio ništa osim razočaranja. Zbog te jedne osobe bio sam spreman ostaviti sve, jer ništa nije bilo važnije od mog životnog smisla, od razloga postojanja. A koliko god da sam tražio nisam mogao pronaći. Sva vrata su se zatvarala, čak i ona za koja sam mislio da nikada neće.
Sjeo sam vidno iscrpljen na fotelju u središtu mog dvosobnog stančića s pogledom na zgradu fakulteta. Osjećao sam se poput beskućnika bez svoga krova nad glavom i zahvaljujući milosti dekana koji je samo zbog moga izuzetnog uspjeha odlučio mi izaći u susret i pružiti mi dom što nije bio običaj. Moj unutarnji kaos se vjerno izražavao kroz okruženje u kojem sam radio. Stol koji mi je služio kao radni, bio je pretrpan papirima nepoznatog sadržaja. Većinom su to bila već provedena istraživanja, biheviorističke teorije temeljene na promatranju. Ništa što bi me zadovoljilo, trebao mi je živi primjerak, što su mnogi proglasili nehumanim načinom. Nisam mislio ništa osim promatrati, ali iz neposredne blizine. Pod je također bio prekriven papirima i knjigama. Zapravo cijeli stan je bio pun papira, ličio je na jedan od onih starih arhiva. Jedino su kauč i jedna od dvije fotelje koje sam posjedovao bili raskrčeni. Nisam se mogao prisjetiti zadnjeg puta kada sam spavao u krevetu, kauč ga je u potpunosti zamijenio iako se udobnošću ne može mjeriti. Leđa su mi počela boljeti buneći se protiv dvije godine spavanja na neodgovarajućem ležaju.
Nisam bio od volje, želio sam jedino umrijeti. Zamjetio sam svjetlo sa sekretarice, jedna nova poruka. Pustio sam ju bezvoljno. Prenuo me glas kolege, koji je otišao na odmor u Francusku.
«Slušaj me Dave, našao sam jednog dečka. Živi sam, šizofreničan, nije se liječio, ima 27 godina. Pakiraj se i leti ovdje. Čekam te u Parizu.»
Tišina. Muk. Ništa. Odjednom navala emocija. Ovo sam čekao predugo, nisam mogao suzdržati suze i jedino što mi je prošlo glavom je bilo: «Idem u Francusku.».