Nebo nad Rijekom...zvjezdano...
Pogled na Kvarnerski zaljev zakljonjen visokim zgradama bolnice...
Noć onako lijepa... mirna... ali tako prokleto hladna... bezosjećajna...
Noć kad se gubi duša... snovi... nada...
Noć kad su suze predragocjene jer znaš da ih ne smiješ isplakati sve..da ćeš ih u budućnosti često trebati...
Ali one svejedno teku...
Ne znam koliko bi ih apaurina trebalo zaustaviti...
Dali su mi 2 mg... kao prvi put ih pijem pa da me ne zašutaju do kraja...rekli su da tražim sestru ako ne budem mogla zaspat...da će mi dati nešto jače...
Žele me nadrogirati da se smirim... Ne znam zašto ne žele da plačem...
Možda da loše ne utječčm na ostale pacijente...bolnica je i ovako predepresivna...
Slušam Tošu... danas bi mu bilo 27...
Ja imam 19...
Voljela bih umrijeti kao on...
Spavao je... vjerojatno je sanjao svoju djevojku... probudio se negdje u raju... lijepo...
Ne znam zašto je to ljudima tužno...
Mislim da je to najljepša moguća smrt... ona koja dođe onako...nenadano... o kojoj ne razmišljaš...
Bio je prvi kojeg sam zvala... nekako je uvijek prvi...
Mislim da mrzi kad mu plačem na telefon... znam da dečki ne vole ženske suze...
Najčešće imaju osjećaj da u takvim trenutcima trebaju reći nešto ful pametno... nešto ispravno...
Ali na kraju ispadne da izvale neku totalnu glupost...
"Pa nema veze,posvojit ćemo bebu..."
Ne znam zašto je rekao tu totalnu idiotariju...
Kao da je ikada razmišljao o tome kako bi izgledala naša djeca...
Ionako sam mu davno prije rekla da mislim da uopće ne želim imati djecu...
Možda sam danas promijenila mišljenje...
Nekad sam mu davno rekla i da bi bilo baš fora umrijeti lijep i mlad i da ionako mislim da je život poslije 40 koma...
Nekako mi se danas to i ne čini fora...
Bar ne umrijeti mlad... lijep definitivno da...
Dok sam pričala s njim kroz glavu mi je prolazilo kako bih ga voljela poljubiti bar još jednom...onako...
da se sjetim osjećaja...
Zaboravila sam kako se ljubi... prošlo je 2 i pol godine...
Teško je pamtiti okus nečijih usana kad nakon njega ljubiš još toliko drugih...
Teško je pamtiti jer se Slavonac toliko dobro ljubio da mi je sve ono prije nekako isparilo...
Ali voljela bih da ga mogu poljubiti...onako...bez loših sjećanja na hladna proljeća... bez slike stradanja što se baš za nas zalijepe...
Razmišljam o svojoj najvećoj pogrešci u životu...
Onoj kad sam otišla u onaj zabranjeni grad... o onoj noći kad sam upoznala Slavonca...
Sve bi bilo drugačije da se sve to nikada nije dogodilo...
Možda u jednom trenutku sam biraš svoju sudbinu... glupo je što u tom trenutku ne znaš da je to taj the big moment nakon
kojeg nema povratka... i onda napraviš glupost...
Možda su ti karte već kad se rodiš podjeljene... Netko dobije bolje, netko lošije...
Možda me Bog kažnjava za ono što sam napravila u 5.mjesecu prošle godine...
Bila sam opet završila s njim...
Menga je kasnila 2 tjedna...
A ja sam otišla u crkvu nakon 2 godine...
Upravo na misu kad su krstili dvoje djece...
Bilo mi je mučno čitavu misu dok sam slušala njihovo deranje...
Svih sat vremena kao i čitave noći prije i poslije toga molila sam Boga da nisam trudna...
Nikada se više neću javiti kad me zove...Kunem ti se svime... Nikada više...
Par dana kasnije test za trudnoću bio je negativan...ja sam vrištala od sreće...
I odgovorila mu na poruku već istu večer...
Bila sam slaba, zaluđena, opsjednuta njime...
I danas sam takva...
Samo to danas više nije važno...
Više ga nikada neću vidjeti... Boli me to...
Možda ne bih trebala u ovom trenutku misliti njega, ali ne mogu si pomoći...
Samo bi jedan njegov poziv djelovao kao svi ovi apaurini...
Ali njega nije briga...
Mobitel šuti...
Prije tjedan dana je poslao poruku "Ne želim te sjebat!Ne znam način,ali dokazat ću ti
da te volim...Želim tebe i nijednu drugu!"
Danas više ne odgovara na pozive, na poruke...
Nema ga...
Nema veze, bit će mu žao jednog dana...
Znam da hoće...
Ali to nije bitno...
Tada će biti prekasno...
Danas je prekasno...
A još prije dva tjedna mislila sam da mogu sve...
Imala sam super ocjene na faxu... bila sam pametna,talentirana i perspektivna...
Dečko u kojeg sam bila stoljećima zaljubljena rekao mi je da me voli...
Bila sam u sedmom nebu...
Danas nema više ničega...
Danas je fax...On... partijanje po Zrću...napijanje po trendi mjestima u gradu... čitav moj dosadašnji život
postao prošlost...
Ostalo je samo zvjezdano nebo nad Rijekom... sivi zidovi bolnice... "Igra bez granica" koja je svirala na laptopu...
I on u mislima...... jedini... najbolji... on koji me nikada neće odvesti na Barbados...
On koji mi je jedini znao taknuti dušu...
On koji je rekao da će uvijek biti uz mene i da me nikada neće ostaviti...
On kojemu jedinom vjeruje kad to kaže...
Post je objavljen 23.03.2008. u 16:10 sati.