Marketing
Kad je stvarno dosta virenja u tuđe pjate?
Mnogim ljudima dan počinje uz kavicu i dnevne novosti s internet portala. Sjećam se romantičnih vremena kad je od portala postojao samo Monitor, od foruma samo forum.hr, a svi smo se spajali preko dial-up veze, trošili velike novce za sporu vezu i nije bilo "hoću-internet" generacije. Jedan sam od onih koji je uhodavao probnu verziju i ovog blog.hra i vidim koliko se i sam ovaj blog promijenio u relativno kratkom vremenu. Vidite, nekada su ljudi s ovakvim nostalgičarskim šprehama bili dosadni starci, a danas sve to ide brže pa komodno možeš bit dosadni nostalgičar prema nečemu što je bilo prije 5-6 godina i uopće ne moraš biti deda od kojeg familija bježi na obiteljskim ručkovima. No to nije poanta ove priče.
Danas postoje hrpe portala s novostima, blog servisa, foruma, svaka stranica je interaktivna, puna informacija, možeš biti član, pisati komentare, objavljivati svoje slike, filmove, uratke raznih vrsta... U toj i takvoj konkurenciji najnovija je moda kopanje po privatnim životima javnih (a i anonimnih osoba). Reći ćete"što je tu novo?" i biti u pravu, ali ipak nova je tehnologija koja omogućava da slika, video, ton dođe u rekordnom roku do ogromnog broja korisnika Interneta, u Hrvatskoj, ali i šire, praktički svakom na svijetu s priključkom. A neki uratci (primjerice Severinin) su odista univerzalnog izričaja. 
Nekad je Orwell strahovao da će Big Brother pratiti svaki naš korak, ali da će to biti nekakva državna, strana mašinerija. Nije pretpostavljao da ćemo svi mi, pojedinci, u stvari nadgledati jedni druge svojim digitalcima, kamerama s mobitela i veselo to kačiti po internetu da svi gledaju. Osim nas, naravno, rade to i oni kojima je to posao. Iako ja taj posao smatram podilaženjem najnižim ljudskim strastima i da bi ga kao takvog trebalo zabraniti. Kažu da ljudi žele žutilo, skandal i trač ali ja kažem da žele i droge i kriminal pa ih ne potičemo na to, dapače, borimo se protiv tih nagona i pojava u društvu. Bez ogromne ponude žutila i potražnja bi s vremenom nestala (osim kod patologije), uvjeren sam u to. 
Poznate osobe su uvijek bile izložene paparazzima, oku javnosti, ali meni se nekako čini da to lagano već gubi svaku mjeru i smisao. Nekad je to bio čak i dio aure poznatosti, raspadi brakova, liječenje od ovisnosti u klinici Betty Ford, suđenje za skrbništvo nad djecom i sve je to dolazilo odnekud daleko, iz centara glamoura i slave.
Sad i mi imamo konje za trku. Severina i filmić su otvorili put, a danas ona jutarnja kavica s vijestima ne može proći bez najnovijeg posrnuća neke naše...hm... uvjetno rečeno, zvijezde. Od friškijih smo saznali da je Goran prevario Tanju. Grašu našli u krevetu s Rađom, a Viki završila na psihijatriji. Pa je on dobio udarni termin da objasni da je to gnjusna laž, što je meni posebno tužno - pobogu, zar smo do toga došli da takve bolesne priče svi jednoglasno ne osudimo nego se čovjek mora pravdati na televiziji? Zašto nam takve priče nisu odmah, na prvu ruku smiješne i bolesne, nego zanimljive?
Zašto Goran ne smije biti kreten koji vara ženu u privatnosti svog života, nego mora biti kreten koji vara ženu javno? Zašto Severina ne bi snimala seks sa oženjenim čovjekom za vlastitu potrebu, nego to mora biti javno dobro? Zašto nečije greške moraju biti javne i izložene sudu onih koji sigurno imaju i svoje male prljave tajne, samo što nikad neće biti javne?
Ovo gore su retorička pitanja. Znam da ćete reći da je to dio koji ide uz javne, poznate osobe. Ali mora li to biti tako? Ako svi mi možemo raditi budale od sebe u svojim životima a da nam ne sude milijuni ljudi, zašto uzimamo zdravo za gotovo da poznati to ne mogu? Ako ponekad napravimo takve gluposti kojih nas je sram cijeli život, želimo da ih što manje ljudi zna, kod poznatih je to praktički danas nemoguće. Svaka i najmanja greška se daje na uvid i analizira mjesecima. A svi radimo greške, možda i gore od njih. I ne prihvaćam da je to rizik takvog posla jer očito i anonimni ljudi postaju zanimljivi javnosti, ako je priča dovoljno žuta da se plasira po medijima. Tko zna, možda nekome od nas anonimaca osvane na netu slika kako na raskršću čekajući semafor kopa nos (optimistična verzija). Ili se objavi snimka seksa na radnom mjestu (kao ova nedavna iz bolnice).
Nekada su grijesi bili između te osobe i Boga, savjesti, karme, kako god to zvali. Danas su oni javno dobro. I to ponekad zabavi ljude. Ali dugoročno gledano, jel stvarno želimo dirati svačiji prljavi veš? Jel stvarno želimo znati da se inače dobri susjed voli oblačiti u policajca i šljokice? Jel nas stvarno zanima s kime netko vara ženu ili muža?
I šta ćemo kad sve to saznamo? Umrijeti od dosade? Ponekad tajne donose više zabave nego kad sve vulgarno ogoliš jer poslije toga nema više ničega.
Moj je prijedlog poslati specijalce u sve redakcije trač-listova, spaliti svu nakladu, pobrisati im hard-diskove i poslati te novinare na prekvalifikaciju. Tečaj: pravo novinarstvo i važne teme.
Post je objavljen 22.03.2008. u 22:45 sati.