Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/corax

Marketing

7. poglavlje

Evo, obećao sam sebi da ću prije Uskrsa napisati novi post ovdje kako bih vam svima zajedno čestitao taj isti Uskrs.

Dakle, Sretan Uskrs!
Rye Sasha, vjerovatno će doživjeti otvaranje sutra ili prekosutra, ovisi o mojoj inspiraciji. *smiješak*


Osvanulo je jutro. Otvorio sam oči i rukom pokušao napipati sat na noćnom ormariću. Nisam ga mogao pronaći. Pridignuo sam se i naslonio na laktove. Uistinu ga nije bilo. Počeo sam ga tražiti i po podu sve dok mi u vidokrug nije ušla moja ruka na čijem je zapešću olabavljen visio sat, nasljedstvo mog oca. Pokazivao je 8,35. Vladala je neobična tišina nesvojstvena suboti, a teški zadah alkohola ispunjavao je prostoriju. Nikada nisam pio. Volim imati kontrolu nad sobom, ali Felis očito jest jer je ošamućeno ležao na krevetu u odijelu od jučerašnjeg bala, a Icarus kao da poštuje san svoga gospodara se šutke klatio na ljuljački u krletki.

Spremio sam se i polagano spustio na doručak. Za stolom je sjedio Aton. Ustuknuo sam , zaboravljajući da smo se pomirili. Dvorana je bila poluprazna i vladala je mučna tišina. Većina se učenika držala za glave dok im je lice poprimalo neobične nijanse svaki put kad bi pogled uperirli u hranu. Nasmijao sam se prizoru i sjeo. Aton je čitao sportske novosti iz metlobojskog svijeta. Tek je lagano spustio lijevi kraj novina kako bi mi dao do znanja da me primjetio.

Počeo sam jesti jer mi se želudac pobunio podsjećajući me da ništa nisam stavio u usta već više od 24 sata. Nakon 15ak minuta, tišinu je narušilo škripanje ulaznih vrata. Evan je ušla. Još je uvijek na sebi imala crnu haljinu s bala i bila je zaogrnuta grimiznim plaštom čiji se kraj vukao za njom. Lice joj je bilo skriveno sjenom koju je stvarala kapuljača na njenoj glavi. Kada je teškim, usporenim hodom došla do stola, srušila se u stolicu pokraj moje.Naslonila ja čelo na stol i počela glavom vrtjeti lijevo-desno. Aton ju je gledao s podignutom obrvom.

«Si ti dobro?» upitao ju je na što je ona samo podigla svoj koščati kažiprst desne ruke i promrmljala nešto što smo protumačili kao: 'Samo trenutak'. Zatim je teškom mukom podigla glavu i podbočila se. Iako je bila umorna oči su joj iskrile, a zjenice bile raširene.

«Nešto mi govori da ne bi prošla na testu za droge.» rekao sam kada su nam se pogledi sreli.

«Bih, bih. Pozitivno uvijek prolazi.» zahihotala se na neki neobičan način. Bilo je tu primjesa izgubljenosti, sarkazma i umora.

«Gdje si bila?» upitao sam.

«Nisi mi jebena dadilja.» uzvratila je ozbiljno, a zatim se nasmijala.

«Smijemo li barem znati s kim si bila?» ubacio se Aton sakriven iza novina.

«S božanstvom.» odgovorila je sneno.

«Ime? Ima li ga?» Atona je posebno zabavljala u takvom stanju, iako se to događalo poprilično rijetko.

«Da, ima. Zove se....k vragu, ne mogu se sjetiti.» namrgodila se.

«Prekrstit ćemo ga.» predložio sam.

«U što?» upitao je zbunjeno Aton.

«U Božanstvo s velikim 'B'.» nasmijala se Evan, a zatim ustala. «Idem ja u krevet. Probudite me sutra.» Aton i ja smo izmijenili poglede.

«Sutra kao večeras ili...?» upitao sam je, a ona je lagano koračajući prema stepenicama uzvratila:

«Sutra.» Ostala su pitanja bila suvišna. Nedorečenost njezina odgovora ostala je visiti u zraku tjerajući me da razmišljam. Razmišljati bez misli, moja specijalnost. Zapravo, u glavi su stanovale moje misli s vremena na vrijeme penjući se na pozornicu, ali ne zadržavajući se duže od sekunde. Čudesan spoj. Nisam se mogao uhvatiti niti za jednu. Bolno i zamarajuće. Nesvjesno sam si počeo trljati sljepoočnice zbog glavobolje koja je postupno jačala. Trgnuo sam se tek kada me Aton potapšao po ramenu, prolazeći pokraj mene.

«Ej, gdje ideš?» upitao sam povlačeći ga za rukav.

«Spustila se May. Moram srediti neke stvari s njom.»

«Kakve?» na to mi je pitanje samo uputio značajan pogled. Znao sam što slijedi, a isto tako sam znao da ne želim biti u blizini. «Pazi kako ćeš to napraviti. May mi je prirasla srcu.»

«Ne prijeti mi, Corv. Uostalom tebi mnogi prirastu srcu pa ih svejedno povrijediš.» odvratio je. Znao sam da cilja na moj nedavni napad na njega. Uspješno me ušutkao.

«Kako hoćeš, ali ne očekuj da ću biti u publici.» rekao sam hladno i izašao u dvorište. Otišao sam do mosta, ali sam ostao na njemu. Nisam imao pretjerane volje se spuštati ispod njega. Naslonio sam se na ogradu i zapalio. Paljenje cigarete mi je postala gotovo refleksna reakcija na samoću i tišinu. Loša navika.

Čuo sam nečije korake. Nisam se okrenuo. Koraci su bili neujednačeni i poprilično brzi, pretpostavljao sam da je ta osoba poprilično iznervirana. Bio sam u pravu. Dora je stala pokraj mene, nemilosrdno mi otela cigaretu iz usta i povukla dugačak dim.

«Kako možeš pušit ovo sranje?» upitala je izrazom gađenja na licu odmičući cigaretu od usta i promatrajući je.

«Pozdrav i tebi.» rekao sam umjesto odgovora i uzeo natrag svoju cigaretu. «Smiješ puno toga, ali ne i vrijeđat ono što me čini živim.»

«Ispričala bih se, ali to nije moj stil.»

«No, dobro. Što je tebi?»

«Što bi mi bilo?!» iznervirano je puhnula.

«Očito nešto veliko.»

«Je li sat vremena zatočeništva u ravnateljevom uredu dok on izvodi monolog dovoljno veliko?»

«Golemo. Kakvo si sranje napravila?»

«E pa ovaj put nisam ja, nego on.»

«Ne kužim.» rekao sam tupo gledajući u nju.

«I mislila sam. Ali recimo da mi danas nije dan.» uzdahnuo sam u znak razumijevanja. Neko smo vrijeme šutjeli. «Što to točno Aton izvodi? Vidjela sam razjarenu grupicu cura kako leti prema njemu.»

«Prekida s May.»

«I mislila sam.»

«Što te Cerberus mučio toliko dugo?»

«Ma dolazi nova učenica. Dodijelio ju je meni, odnosno uselio ju je u moju sobu.»

«Neće više biti zabava kod tebe u sobi.» sjetno sam uzdahnuo.

«Za to se ne brini. Ali ta cura, koja dolazi, je čudovište.»

«Zašto?»

«Zašto? Ti mene pitaš zašto. E pa, slušaj Cerberusov opis, naravno skraćeni. Ona je draga djevojka, ali je pomalo asocijalna i prije je pokazivala znakove agresije, ali kažu da se smirila, genijalka je i bila je najbolja učenica, pobjegla je iz prijašnje škole. Naravno, najzanimljivi dio nam nije htio reći.»

«I samo zbog toga ti je čudovište?»

«Asocijalna genijalna agresivka. Ne zvuči li to čudovišno?» upitala me iznervirano i radi vlastite sigurnosti sam se morao složiti.

«I sada si osuđena kao što sam ja bio dolaskom Felisa?»

«Na sreću ne. Cerberus je odlučio da će se njome baviti India. Otvoreno je rekao da ne želi da loše utječem na nju.»

«Čovjek ima pravo.» nasmijao sam se.

«Mislim da je to prvi put da sam se složila s njim.»

«A kada ona dolazi?» zainteresirano sam upitao.

«Svinjo, pretvaraš se u Atona.»

«Ne seri. Samo me zanima.»

«Do ručka. Sjedit će s vama,a i ja sam prisiljena vam se pridružiti.»

«Velika žrtva s tvoje strane.» odgovorio sam joj sarkastično, na što je ona samo podigla obrvu.

«Nemaš ni pojma kolika.» nasmijala se prvi put taj dan i odmaknula se od ograde mosta. «Idemo nazad?» lagano sam klimnuo glavom i krenuo.

Imala je pravo. Prije ručka, ravnatelj je ustao i samim tim činom dobio svu našu pažnju. Svojim iritirajuće, teatralnim glasom je najavio novu učenicu, Amaris Mae Smith. Djevojka duge, kovrčeve, smeđo-crvene kose je ušla u Dvoranu. Ravnatelj ju je uputio prema nama. Uperila je pogled prema nama, hladni zeleni pogled koji je u meni izazvao neku jezu i odmjerila nas, a zatim brzim korakom došla do stola i sjela na jedinu praznu stolicu. Nije nas više ni pogledala, niti je progovorila ijednu riječ. Dorin i moj pogled su se sreli. Znao sam da mi želi reći : «Rekla sam ti, čudovište.».

Post je objavljen 22.03.2008. u 00:37 sati.