Marketing
Nostalgija
Pitaju me zaš ne pišem.. smiješno, al šta da kažem.. OK mi je.. nekako je sve OK.. ni više, ni manje.. baš ona neka ležerno zlatna sredina.. nemam se čime hvaliti.. nemam se na što žaliti.. sve boljke više me ne bole.. sve euforije su se slegle.. Uljuljala sam se u neku nimalo negativnog prizvuka monotoniju.. i baš mi je OK..
U biti, jedino na što mi se dani svode je odbrojavanje tih nekolicinu dana prije nego opet promjenim mjesto boravka za neko dalmatinsko i, nadajmo se, toplije.. gdje me ponovo čeka ona sasvim drugačija strana mog života koju koliko jedva čekam, toliko se pribojavam da mi ne uđe u naviku.. jer od nekih stvari teško se odviknuti..
Jedino što mi stvarno fali i što me rastužuje je to da sam s nekim ljudima apsolutno izgubila kontakt.. najbolju prijateljicu sam, otkad sam se vratila, vidjela jednom.. tužno, da.. s jednom sam se čak uspjela posvađati i pozdraviti a da se nismo ni vidle.. Stvari se događaju, a mene nema.. i to me rastužuje.. to mi fali.. što nisam tu, uz ljude koji su mi dragi.. što gubim vezu s njima.. a u biti, tko sam bez ljudi koje volim? Nitko. Mislim, svjesna sam da se stvari i ljudi mjenjaju, da tako mora biti.. ali osjećam se kao da više nisam dio tog nečeg i nekoga jer sam stotinama kilometara dalje živeći neku sasvim drugačiju sebe koju većina njih ne poznaje..
Dajte ljudi, ja bi jednu blog kavu.. za dobra stara vremena.. Ove godine nema mog klasičnog roštilja više.. a do jeseni kad se vratim, ko zna što će i kako biti.. A falit ćete mi..
Post je objavljen 21.03.2008. u 23:43 sati.