Svi ste navikli na moju otvorenost prema ljudima... Previše san otvorena... Na blogu... Ma i nije me briga, iskreno da van kažen... Načula san puno priča, al ne zamaran se tin... Jer da jesan, ko zna kako bi završila... Nego, evo, dobila san inspiraciju, pa odlučih nešto i napisat... Evo moja još jedna song...
::...NJEMU...::
Mogu napisati stihove..
lipe stihove..
ljubavne stihove..
vridne stihove...
al samo kad san depresivna..
ova pisma je prva..
prva pisma koju san napisala
dok san u happy stanju..
e pa..
ovo je za njega..
ova pisma je posvećena njemu..
samo njemu..
jer mi je pokaza da vridi živit..
da se vridi borit..
da moraš uvik bit nasmiješen..
ma kakav problem ima..
ili imala..
da ne valja nikad odustajat..
možda on nije svjestan...
nije svjestan moje promjene..
bolje rečeno..
mojih promjena..
on je jedini zaslužan za to..
naučio me volit..
naučio me ić naprid..
ne padat..
tj.padat..
al poslije svakog pada se dignit..
naučio me cijenit život..
cijenit sebe..
cijenit ljubav..
bio je uz mene..
kad niko drugi nije bio..
pomoga mi je..
kad niko drugi nije zna kako..
ili nisu htjeli znat..
dugo san čekala..
naizgled nemogući..
neostvarivi
zagrljaj..
al zahvaljujući njemu...
sve je silo na svoje misto..
napokon...
napokon..
i napokon ponovo...
Post je objavljen 18.03.2008. u 14:42 sati.