Marketing
Jeli to moguce....
Hvala ljudi što komentirate moj blog..oprostite što ne uzvračam komentare tako često,nemam vremena za ništa...blog polako zapostavljam..skoro sve zapostavljam..ali ok i to če se popraviti s vremenom....hvala još jednom na čitanju mojih pustih snova i nerazumljivo dosadnih tekstova...pozz
Napokon došla iz škole doma...Sunce prži,imam za učiti ko u prići,neda mi se uzimam jaknu i odlazim van....Čujem staru kako se dere stani kud češ opet..tek si došla doma...nikada te nema nikada te nevidim...korak mi se ubrzava..zadnje moje riječi prije nego zatvaram vrata su Vračam se brzo...Vrata su se zalupila iza mene...sunce mi ubitačno sije..smeta mi..ali oči se brzo privikavaju...Pogledam prema nebu pojavio se neki oblačić ali ništa što bi me zabrinjavalo...Misli mi nekako lete..totalno se odvajam od stvarnosti..od zvukova,od svega oko mene...Nisam ni primjetila da me ljudi pozdravljaju,da vrijeme leti...hodajući primječujem tek koji list koji slučajni vjetar podigne i ponese ga na kratko putovanje...Odjednom mi mobitel zavibrira u đepu..uzimam ga i gledam ..opet ti.... nedaš mi mira u mojim mislima..a sad i poruka..ne želim ju pročitat..zatvarma ga i gledam na sat ,već je prošlo sat vremena....a meni je izgledalo kao da hodam tek pet minuta...vrijeme se promijenilo,malo je zahladilo....vračam se kući.....ljudi su totalno nestali sa cesta,gdje koji prolaznik...bježi kući...ne obazirajući se na ostale...napokon sama,nigdje nikoga,mogu u miru razmislit o nekim stvarima... skrečem s puta odlazim na svoje staro mjesto,mjesto puno uspomena....dugo već nisam bila tu....sjedam na obližnji kamen...zagledam se u vodu..bistra,hladna..u svako doba....odjednom se spustio pljusak...ne marim za njega..sjedim i dalje ne obazirući se na ništa..razmišljam o tebi o nama ..to što je sada iza nas...nije mi žao..lijepe trenutke sam provela s tobom,a i sad je netko drugi u mome životu...druga osoba je zauzela moje prazno srce...ali sve jdeno još mi misli lete k tebi,još te moje srce ima zabilježeno..i ne pušta te....kiša me oprala svu..mokra sam do kože...neda mi se sakrit od nje,nemam zašto bježat....ne smeta mi..godi mi čak...godi mi svaka kapljica koja se sljeva niz moje lice,koja se stapa s suzama..te ih radi neprimjetnima...samo malo crvenilo u oku odvava moje besmislene suze..za ovaj život,za sve probleme...za ljubav koja je sada neuzvarčena...gledam vodu..kiša polako prestaje....zrcaljnje pokazuje da se nebo razbistruje...Mobitel opet zvoni..stara me zove di sam..kod frendice ponavljamo nešto...koja izmišljotina..ali upecala se na to...ko inače.....kažem joj da se vračam pred večer negdi...i poklapljam....jao kako ću se samo posušit do onda...sunca nema...vjetar više nepuše...ah.. već mi je sve jedno...udubljujem se opet u misli..sječam se onog našeg poljupca...onih dodira...svega one večeri..još me prolaze trnci od toga...na samo sječanje se ježim,a ta sječanja dolaze brzo i najčešće nenajavljano...kao grom iz vedra neba...lijepi je to osječaj...lijepo je to sječanje..ali znam da se to više neče ponovit..jer si daleko od mene,jer te više nikada neču vidjeti....nikada te neču više čuti...mobitel opet vibrira,opet tvoja poruka...ne čitajući ju molim te da više nepišeš..da si mi sada dio prošlosti..samo prijatelj...oni naši osječaji su prošlost...jao kao lažem ne samo njemu..već i sebe pokušavam zavarat..ali ne uspijeva mi...znam što osječam i to se neće maknut...ne dok si ti još toliko vezan...jao još sam mokra..nemogu takva doma...gledam koliko je sati..čovječe vrijeme prolazi kao minute već je 4 sata prošlo od mog dolaska...tražim lovu po đepovima...nalazim dovoljno za jednu kartu..u smjeru u kojem planiram ići...dižem se..odlazim na stanicu...kupujem kartu..prodavač me čudno gleda onako pokislu....i pita dali sam dobro..samo sam mu kimnula nasmiješila se i otišla...čekam svoj prijevoz..napokon dolazi..ulazim i sjedam do prozora da se malo zagrijem...da se osušim..odlazim..trebam se na neko vrijeme maknut od tuda...trebam ,...trebam mira malo....odlazim dalje od plačene karte..neznam što me zadržalo....i evo pokušavam otoriti vrata pokušavam izači...nemogu..zaglavila su...odjednom ih netko izvana otvara...to si ti nemogu vjerovat...od kuda si se ti tu pojavio...kako to da sam baš tu htijela izač...sudbina možda ili...nema veze....pozdravljam te i odlazim..kao da si nikada ništa nismo bili...kao da si mi neki daljni poznanik...gledaš me zaprepašteno..i trčiš zamnom..čemu žurba.pitaš me..neznam...kažeš mi dobit češ ovako upalu pluča..odvodiš me do svoje rodbine...da me osušiš...da me vratiš donekle na noge...ja neželim to..želim se samo maknut od svega..želim sve zaboraviti...ne želiš čuti moje ne i vučeš me za sobom..odustala sam od prepiranja..vodi me kuda želiš...
tvojih nije bilo doma iznenada su pred nama otišli u posjetu nekom rođaku u blizini..uzimaš ključ več na predviđenom tajnom mjestu ulaziš i povlačiš me za sobom...odvodiš me do kupaone..daješ mi ručnik i nekoliko odječe...otuširaj se osuši se .. čekam te u dnevnom...odlaziš i ostavljaš me...izlazim nakon nekoliko minuta...dolazim k tebi...nudiš mi čaj..već znaš koji mi je najdraži..sa smješkom ga prihvačam....ozbiljno kažeš moramo razgovarat...kažem ti neznam o čemu među nama je svršeno...kažeš nije...znam da još imamo iste osječaje jedno prema drugome..da se to nemože tek tako zaboraviti...opet..si u pravu....nemogu da nezaplačem....zagrlio si me i obrisao mi suze...ne plači ...daj nam šansu...jer između nas je nešto više od obične ljubavi..više od bilo čega...prihvačam tvoj prijedlog..nakon dužeg razmišljanja....javljma svojima da ću ostat kod frendice prespavat....da ću se vratiti tek drugi dan navećer...jer imamo kao nešto za razjasnit...sve mi povjeruju...ostajem prespavat kod njegove rodbine...ostajem s njim...drugi dan me vrača doma...nježno me poljubio i rekao neče se desiti ništa loše volim te i to če tako ostati...zaboravi na prošlost...pusti budučnost gledaj sadšnjost....odlazim bez riječi...kažeš mi da češ me nazvat...uredu..doma me ispituju dali smo to frendica i ja uspijele srediti,jesmo donekle...ali nikada neće saznat istinu..nikada neće saznat gdje sam bila i skime sam bila...nikada neče saznat pravu istinu....to ostaje samo između nsa dvoje....
Post je objavljen 17.03.2008. u 20:14 sati.