Marketing
Tako je to.
Kada te život stjera u kut, kao učitelj dijete nakon krivog pitanja, nema lakog izlaza. Ispred tebe je samo sjena vlastitog lika i dah što se sudara sa zidovima. Ne razumiješ što si krivo učinio, a nikog drugog ne zanima. To što ti je dosuđena tišina i preispitivanje učinjenih postupaka. U nedoumici pronalaska glavnog prekidača tvojih nevolja, mislima tjeraš kazaljke naprijed dok ne čuješ glasanje zvona. Tada se okrećeš. I dalje stoji tu. Iako se u trenucima izolacije i nesigurnosti svijet smanjio na nekoliko kubičnih centimetara, sada je u vidokrugu opet poznata slika. Ring je netaknut. Kao da se u njemu nije vodila niti jedna borba. A znaš da jest. Neke su bile i tvoje, ali manjih odjeka. Stisneš usnice, povučeš donju i zagrizeš je iznutra, od želje i nemoći koje se hrvaju u tebi, jedno drugo naizmjenice obarajući na tlo, bez sudaca i pravila. Bez zvona. Još jednom baciš pogled na arenu i zapitaš se, zašto nisi jedan od lavova, jake čeljusti i snažnih udova, pogleda koji trga predrasude vremena. Istog koje te odvaja od iskustava i znanja onih koje nazivaju borcima. Ne želiš biti kao oni. Želiš odraz vlastitog pogleda u nečijim tuđim očima. Neispisanog i nedokučivog. Da nametneš pitanja bez stereotipa odgovora. Pokažeš kako izgara kratka misao spram dugog razmišljanja. Sve ponore zasipaš vodama osjenčanim rukom slikara novog doba, zasadiš polja neznanja i pospeš nešto zemlje u teglenicu cvijeća, kako bi osjetio miris uspjeha svog truda, a zatim se protegneš ispred zrcala bez straha i sumnje, hoće li drugi vidjeti koja je tvoja prava veličina.
Znaš da kad je najteže, na vidiku nema predaha. Ali ne trebaju ti oči da vidiš. Niti dah da osjećaš. Vjeru skrivenu u grudima, postojani otkucaj nastojanja čija se volja ne pita. Ti pitaš nju. Zašto? Zar ti treba još neki dokaz da je tu? U tvom zagrljaju. Sigurna od svih nedaća, ona je ta koja čuva. Tebe. Uzajamna vodilja. Veza koja spaja čovjeka s njegovim potrebama. Ona se ne prekida, to čine naša spavanja. Proizvodi njihovih lančanih reakcija. Snovi kojima se lako predajemo, a zatim nikako da istrgnemo zglob iz njihovog rukohvata. Bilo bi pravednije priznati sebi, tko koga drži u šaci sa postolja. Ona će udariti svoj pečat na zahtjev u kojem se mjeri razina kukavičluka. Čiji će potpis osvanuti ispod njega, rezultat je odluke koja će opisati način življenja tvog života. Nije lako, iz tople postelje koraknuti na hladne pločice ekvatora. Nakon toga odrediti meridijan kretanja i namjestiti kompas u smjeru ciljanog poglavlja. Jer važno je pritom znati, je li san tvoj vodič i suputnik, ili ga ostavljaš među plahtama, kao ljubavnika…..
Post je objavljen 17.03.2008. u 16:36 sati.