Pregled posta

Što bi bilo kad bi bilo...

Prije svega samo da vam kažem da smo pili kavu jučer. Ali o tome drugi puta. Sada vam samo želim isprićati priču... O običnom čovjeku, koji je bio portir u bordelu.

Nije u onom selu bilo neuglednijeg i lošije plaćena posla od posla portira u bordelu... Ali što je drugo mogao raditi taj čovjek?
Zapravo nikada nije naučio čitati i pisati, nije ništa drugo radio niti se čime bavio. Uistinu, to je bilo njegovo mjesto jer je prije njega njegov otac bio portir u bordelu, a prije njega otac njegova oca.
Tijekom desetljeća bordel je prelazio s očeva na sinove, a tako i portirnica.
Jednog je dana stari vlasnik umro i neki je mladić pun nespokoja, kreativan i poduzetan, preuzeo bordel.
Preuredio je je sobe i poslije sazvao osoblje da im da nove upute.
Portiru je rekao:"Vi ćete mi od danas, osim što ćete stajati na vratima, predavati tjedno izvješće. U njemu ćete zapisati koliko je mušterija ušlo svakoga dana. Jednu od pet mušterija pitat ćete je li zadovoljna uslugom i što bi promijenila u bordelu. Jednom tjedno predat ćete mi izvješće o komentarima koji vam se učine zgodnima."
Čovjek je zadrhtao. Nikada se nije bojao rada, ali..
"Rado bih vam ugodio, gospodine", promucao je, "ali ja... ja ne znam ni čitati ni pisati."
"Joj, baš mi je žao! Kao što možete shvatiti, ne mogu plaćati još nekoga da to radi i ne mogu čekati da vi naučite pisati, tako da..."
"Ali, gospodine, ne možete me otpustiti. Ovo radim čitav život, jednako kao moj otac i moj djed..."
Nije mu dopustio da dovrši.
"Gledajte, ja vas shvaćam, ali ne mogu ništa učiniti za vas. Logično, dat ćemo vam otpremninu, drugim riječima, određeni iznos kojim se možete prehranjivati dok ne nađete drugi posao. Žao mi je. Svako dobro."
Pa se okrenuo i otišao.
Čovjek je osjetio kako mu se čitav svijet ruši. Nikada nije pomislio da bi se mogao naći u toj situaciji. Došao je kući, prvi put u životu nezaposlen. Što je mogao raditi?
Sjetio se da se povremeno u bordelu, kad bi se potrgao krevet ili slomila noga ormara, snalazio u sitnim provizornim popravcimačekićem i čavlićima. Pomislio je da mu to može biti privremeno zanimanje dok mu netko ne ponudi posao.
Po čitavoj kući tražio je alat koji mu je bio potreban, ali našao je samo nekoliko zahrđalih čavala i jedna krezuba kliješta. Morao je kupiti kompletnu kutiju s alatom, a za to bi potrošio dio dobivenog novca.
Na uglu svoje ulice doznao je da u selu nema željezarije i da bi morao putovati dva dana na muli kako bi u najbližem selu obavio kupnju. Pa što? Pomislio je i krenuo na put.
U povratku je nosio lijepu i kompletnu kutiju s alatom. Nije ni izuo čizme, a već je netko kucao na kućna vrata; bio je to njegov susjed.
"Došao sam vas pitati imate li čekić da mi ga posudite."
"Gledajte, imam. Upravo sam ga kupio, ali treba mi za posao... Znate, ostao sam bez posla..."
"Dobro, ali vratio bih vam ga sutra rano ujutro."
"U redu."
Idućeg jutra, kao što je i obećao, susjed je pokucao na njegova vrata.
"Gledajte, čekić mi je još potreban. Zašto mi ga ne biste prodali?"
"Ne, treba mi za posao i osim toga željezarija je na dva dana jahanja na muli."
"Možemo se pogoditi", rekao je susjed. "Ja ću vam platiti dva dana putovanja u onom smjeru i dva dana putovanja u ovome i cijenu čekića. Ionako ste bez posla. Što kažete?"
Doista, to mu je bio posao od četiri dana.
Prihvatio je.
Kad se vratio, na kućnim ga je vratima čekao drugi susjed.
"Bok, susjede! Vi ste prodali čekić našem prijatelju?
"Jesam..."
"Treba mi neki alat. Spreman sam vam platiti četiri dana putovanja i malu plaću za svaki dan. Znate, nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju."
Bivši je portir otvorio kutiju s alatom, a njegov je susjed izabrao stegu, odvijač i dlijetao. Platio mu je i otišao.
"Nemamo svi četiri dana na raspolaganju da odemo u kupnju", prisjetio se.
Ako je to istina, mnogim bi ljudima trebalo da on putuje i donese im alat.
Na sljedećem je putovanju odlučio riskirati nešto novca koji je dobio za otpremninu kako bi donio više alata kakav je prodavao. Tako će uštedjeti na putovanjima.
To se pročulo po susjedstvu i mnogi su susjedi odlučili prestati putovati kako bi obavili kupnju.
Jednom tjedno novopečeni je prodavač alata putovao i kupovao ono što je trebalo njegovim mušterijama. Ubrzo je shvatio da ako nađe mjesto na kojem će uskladištiti alat, može uštedjeti još više putovanja i zaraditi više novaca. Tako je unajmio lokak.
Poslije je proširio ulaz u skladište i za nekoliko tjedana dodao izlog, tako da je skladište postalo prva željezara u gradu.
Svi su bili zadovoljni i kupovali su u njegovoj trgovini. Više nije trebao putovati jer mu je željezarija iz susjednog sela slala narudžbe: bio je dobar klijent.
S vremenom su kupci iz malih udaljenih sela počeli radje kupovati kod njega i tako štedjeti dva dana puta.
Jednog mu je dana sinulo da bi njegov prijatelj tokar mogao za njega izrađivati glave čekića. I nakon toga... Zašto ne? I kliješta, stege i dlijeta. Poslije su došli čavli, vijci...
Da ne duljim, reći ću vam samo da je u deset godina taj čovjek postao milijunaš, proizvođač alata, ali poštenjem i radom. Na kraju je bio najmoćniji poduzetnik u tom kraju.
Tako moćan da je jednog dana, na početku školske godine, darovao svom selu školu. Osim čitanja i pisanja, ondje su ih podučavali umjetnosti i najpraktičnijim onodobnim zanatima.
Oblasni poglavar i gradonačelnik organizirali su veliku zabavu za otvorenje škole i veoma važnu večeru u osnivačevu čast.
Na kraju večere gradonačelnik mu je dao ključeve grada, a ravnatelj ga je zagrlio i rekao:" S velikim ponosom i zahvalnošću molomo vas da nam udijelite čast i potpišete se na prvu stranicu zapisnika naše nove škole."
"To bi mi bila velika čast", rekao je čovjek. "Mislim da ništa radje ne bih učinio nego potpisao se ovdje, ali ne znam ni čitati ni pisati. Nepismen sam."
"Vi? upitao je upravitelj u nevjerici. "Vi ne znate čitati i pisati? Sagradili ste industrijsko carstvo a da niste znali čitati i pisati? Zapanjen sam. Pitam se što biste sve učinili da ste znali čitati i pisati."
"Mogu vam odgovoriti", rekao je mirno čovjek.
"Da sam znao čitati i pisati... bio bih portir u bordelu!"






Post je objavljen 19.03.2008. u 10:20 sati.