Marketing
The story about a Girl...
Prisjećala se, razmišljala je o svemu što joj se dogodilo u posljednjih par dana.
Okolina ju je počela izbjegavati samo tako. Prolazila je hodnicima škole, nitko je nije
Primjećivao, pozdravljao, rekao barem jednu toplu riječ.
Pokušala je zadržati barem nekoliko dobrih prijatelja.
Dogovarala se i nekim čudom dogodilo se ono što je očekivala,
odgovor njenih prijatelja:
„Vidimo se popodne i jedva čekamo da nam se
pridružiš“ ,ponovno ju je digao na nebo i osjećala se sretnom kao nikada.
Za samo nekoliko sati dogodio se potpun preokret, pokušala je potvrditi
jedva dočekan dogovor da bi tada čula:
„Žao nam je mi danas ne izlazimo“.
Ništa nije govorila, samo je
sjela na pod, pokrila dlanovima lice i plakala.
Dani su joj prolazili kako i prije.
Skretala je pogledom na puni hodnik ne bi li
čula pokoju riječ. Ništa, samo gluha tišina.
Nije više mogla ništa, polako se mirila s činjenicom da će
Dane provoditi u tišini.
Sjedila je za radnim stolom i crtala neobjašnjive ilustracije na papiru.
Pored svega najviše je voljela crtati nasmješena lica.
To ju
je na neki način držalo na vrhu i davalo malen tračak nade za bolje sutra.
A onda odjednom iz njene mašte prekine je unutarnji glas i progovori:
"Vrijeme koje si tratila na suze i tišinu konačno mora prestati, sada
je vrijeme da nađeš spas u onome što voliš raditi. Ne daj da te bilo
kakve lažne nade bace na dno, jer to ne vodi nikamo.
Možeš ti to jer si snažnija od njih.
Dokaži to i nedaj se djevojko!"
Djevojka je od tada pronalazila spas u svemu što voli raditi.
Budila se svako s osmjehom na licu i započinjala ga pjesmom.
Provodila je dane crtajući nasmješena lica i pišući
priče sa sretnim završetkom, u životu je puno učila i veselila
se svakom danu kada se jutrom budila. Tada je zadnji put
čula riječi unutarnjeg glasa koje su progovorile:
„Sreća će ti pokucati na vrata samo kad se najmanje nadaš“.
Tako je i bilo.
Post je objavljen 16.03.2008. u 11:13 sati.