Stajao sam prekjučer drndavo u autobusu oslonjen svim udovima o štogod i
kao konj spavao.
Treptajima micao gnoj sna s očiju.
U tri i po popodne na putu kući.
Pogled na babu u prednjem sjedalu uvjeravao me da sam u noćnoj mori.
Držala je zelene i bijele kese s namirnicama i lišćem po nogama i
brevijar psalama ili molitava u ruci,
slijepljenih, mašću s prstiju izvalovljenih straničica.
Brojala je molitve u bradu.
Usne su epileptično trzale.
A onda se prolomio mobitel iz torbe i ona je prekinula mantru da objasni
koji se lonac podgrijava za ručak, i nastavila taj - taj ritual, i opet ga prekinula zbog zvona,
i tako ponovo...
***
Netko je razlomio moju najdražu ogradu u gradu, vidio sam kroz trepavice.
Drvenu, škrbavu, predratnu, koja
nije čuvala ništa osim kvadratnog metra drača
ali je imala karakter.
***
Stajao sam istu večer ispred fakulteta i gledao komad travnjaka gdje sam
ležao za rođendan kada su rođendani još bili topli,
sabijen ljubavlju, pivom i glazbom.
Ostali su pivo i glazba.
Travnjak je, kao i život, skraćen intervencijama.
***
Večeras, gledao sam prijatelja kako slika crnu glavu - stariju od svega što postoji - preko čitavog zida.
Pogled mi je zatim slučajno pao na izvitoperenu metalnu skulpturu u kutu u kojoj je
ona jednom odlično uočila ženu i poželjela je na svom jastuku.
Otišao sam nakon toga mutno piljiti u noćna stabla.
***
Osjećao nepotreban nakovanj na prsima cijeli bogovetni dan, bez ikakvog vidljivog razloga.
***
Otklonio ga u dva u noći.
***
Iza desnog oka nešto još uvijek tupavo i tupo kljuca.
***
Tko pročita - vol.
Post je objavljen 16.03.2008. u 02:26 sati.