Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

Marketing

ATOMSKA BOMBA HITLEROVE NJEMAČKE

Ratna pobjeda Saveznika pet minuta do 12 – je li je Hitler imao atomsku bombu?

Od 2005. godine postoji vijest koja je šokirala njemačku i svjetsku javnost: Hitler je imao atomsku bombu !!!

Photobucket

Do toga zaključka došao je njemački povjesničar sa sveučilišta Humboldt-Universität i Freie Univestität u Berlinu,
dr. Rainer Karlsch
, koji je u svojoj knjizi „Hitlers bombe“ /Hitlerova atomska bomba/ (koja u Hrvatskoj još nije objavljena) dokumentirao svoja znanstvena istraživanja o tome da su Nijemci 1945. raspolagali taktičkom nuklearnom bojevom glavom, tako zvanom „Dirty Bomb“ koja je imala radijus uništenja od cca. 500 m.

Po svjedočanstvu najopasnijeg Hitlerova komandosa SS-bojnika Otta Skorzenya, objavljeno u njegovoj knjizi „Skorzeny's Secret Memoirs“, 1950. godine, je uoči njemačke posljednje ofenzive u ardennskim planinama, u Belgiji, prosinca mjeseca 1944. godine, bila planirana uporaba mlaznih borbenih zrakoplova, raketa, i termo-nuklearnoga oružja odnosno vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske planiralo je Savezničku anglo-američku vojsku gađati sa šest do 12 taktičkih atomskih bombi. Mlazni zrakoplovi su u toj velikoj bitci, u kojoj je poginulo oko 70 tisuća savezničkih vojnika, došli do izražaja, kao i rakete, ali Nijemci su odustali od uporabe termo-nuklearnoga oružja zbog opasnosti da zapadni vjetrovi otpušu radijaciju u zapadne dijelove Njemačke gdje je živjelo 20 milijuna stanovnika. Kao sljedeći datum za uporabu atomskoga oružja je Hitler odredio početak travnja, najkasnije početak svibnja 1945. godine, i to je po njegovoj procjeni bila posljednja prilika za preokret u ratu i njegov javno najavljivani „Endsieg“.

Hitlerov je plan bio u ofenzivi u Ardennima navući na jednome mjestu što više savezničkih vojnika, i time atomskim oružjem što više iz stroja izbaciti i pobiti vojnika Američke vojske što je u računici njemačkoga vođe imalo za moguću posljedicu da američki Kongres povuče svoju vojsku s europskog kontinenta na britanska točja, a možda i definitivno iz Europe, što bi njemačkom vrhovništvu otvaralo mogućnost zatvaranja zapadnoga fronta i prebacivanje svih snaga na istok u svrhu potiskivanja nadiruće Crvene armije. Ta kalkulacija i nije bila bez osnova jer je japansko vrhovništvo kapituliralo nakon što su američke snage gađale japanske gradove Nagasaki i Hirošimu sa po jednom atomskom bombom koja je bila dvostruke snage od one s kojom je raspolagao Hitler. Međutim, u vrijeme dok je Hitler već imao atomsku bombu, Amerikanci su svoju tek završavali.

Naravno, postavlja se pitanje zašto Hitler nije atomskom bombom dao gađati London, glavno središte antihitlerovske koalicije? Možda je u pitanju Božji prst? Povjesničar Jörgen Troy Swanson je u svojoj knjizi „Hitlerova tajna oružja“ zabilježio da je Hitler u ožujku 1945. dao zbog odbijanja izvršenja zapovijedi strijeljati na smrt 101 pilota i zapovjednika njemačkih zračnih snaga Luftwaffe. Britanski vođa Winston Churchill predlagao je predsjedniku Rooseveltu gađanje njemačkih gradova bojnim otrovima, ali je američki predsjednik srećom odbio ovu zločinačku ideju, a Hitleru je to mogao biti izravni povod da engleske gradove gađa atomskim bombama. Amerikanci su doduše bojne otrove dopremili iz Sjedinjenih Američkih Država u Europu, u talijansku luku Bari, ali njemačko ratno zrakoplovstvo Luftwaffe, polijetajući sa zrakoplovnog uporišta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Mostaru, uništilo je 1943. cijelu pošiljku bojnih otrova, a prilikom rasprskavanja pogođenoga opasnog tereta poginulo je više američkih mornara nego za vrijeme japanskog napada na Pearl Harbor.

Pola stoljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata su Saveznici, prije svega SAD i Velika Britanija, u razvoju raketne tehnike i svemirske tehnologije primjenjivali mnogobrojna njemačka znanstvena dostignuća, i to dostignuća vojne industrije Trećega Reicha, poput izuma i razvoja raketa, mlaznih motora za zrakoplove, helikoptera, (raketnih) projektila zrak-zemlja, mlazne zrakoplove na vertikalno uzlijetanje i dr., a sve Hitlerove ratne taktike, poput tepih-bombardiranja gradova, munjeviti rat oklopnim vozilima (tenkovima) odnosno tzv. „Blitz-Krieg“, zatim, psihološko-propagandni rat ili taktika „rat prije rata“ primijenili su Amerikanci u vlastitim oružanim snagama tijekom Korejskog i Vijetnamskog rata ili Pustinjske oluje, te u raznoraznim državnim udarima diljem svijeta.

Photobucket

Vjeruje se da su po završetku Drugog svjetskog rata Saveznici preuzeli i unaprijedili razne nacističke projekte. Američki znanstvenici nastavili su rasistički projekt eugenike pod imenom genetike, iz kojega su stvoreni i genetički modificirani organizmi, GMO, koji u čovjeka, u pravilu, izazivaju zločednu bolest raka ako se koristi u prehrembeno lancu, na pr. genetički modificirani kukuruz, riža, soja...

Pola stoljeća dugo nakon Drugog svjetskog rata Amerikanci i Englezi čuvali su od svjetske javnosti tajnu da je Hitler imao atomsku bombu. Bila je to jedna od većih tajni koje su Saveznici skrivali od javnosti na Zapadu, a time i od cijeloga svijeta na kugli Zemaljskoj. Da je Hitler kojim slučajem pobijedio u ratu, ili da je 3. Reich preživio, vjerojatno bi holocaust odnosno genocid nad Židovima bio najbolje čuvana tajna na svijetu, kao što je bio tajna za vrijeme rata. Na isti način je komunistički genocid 1945. u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata bio desetljećima dobro čuvana tajna o kojoj su znale samo zapadne obavještajne službe i vlade, uz počinitelje u Moskvi, Beogradu i Zagrebu. CIA je pomno čuvala obavještajne podatke o letećim tanjurima koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata u Pragu, Dresdenu i gradu Breslau razvijali njemački inženjeri pod vodstvom dr. Richarda Miethea, i talijanski ing. Guiseppea Beluzzoa iz Mussolinieve fašističke vlade. Leteći tanjur prvi je puta poletio 14. veljače 1945. godine, što je prvi dokumentirani let. Letjelica je bila široka šest i visoka dva metra. Napravljena je od aluminija i stajala je na četiri noge. Letjelica se kretala rotirajući se oko vlastite osi, i kada bi rotacija dostigla dovoljnu brzinu podigla bi se u visinu. Nakon toga su se palili motori koji su joj davali smjer. Letjelica se penjala na visinu od 12 tisuća metara za manje od četiri minute i pri tome zadržala brzinu od 330 metara u sekundi. Najveća postignuta brzina s prototipom iznosila je 2200 km/h (preko dva maha). Što se tiče borbenih mlaznih zrakoplova, Hitlerova Njemačka bila je prva u povijesti čovječanstva koja je proizvodila letjelice koje su bile znatno brže od letjelica na klasični klipni pogon motora. Njemački mlaznjaci letjeli su brzinom od 600 do 1000 km/h, nedostižni bilo kojemu najmodernijem savezničkom zrakoplovu. Međutim, Hitler rat ne bi bio brzo završio mlaznim avionima nego jedino atomskim oružjem koje su razvijali i Amerikanci super-tajnim projektom „Manhattan“, ali za koji su saznali i Nijemci putem svoje špijunaže, i američka dostignuća u razvoju atomske bombe primijenili na njemački projekt koji su dovršili otprilike sredinom 1944. godine, godinu dana pred kraj rata.

Što se tiče primjene Hitlerova čudesna oružja ili „Wunderwaffen“, njemačkom vođi je vrijeme doslovno iscurilo, kao pijesak kroz prste. Za pobjedu u ratu nedostajalo je 3. Reichu od tri do šest mjeseci. (Njemački mlazni lovci doslovno su 1945. masakrirali savezničke bombardere i lovce na klipni motorni pogon, i Hitler je skoro povratio zračnu nadmoć nad Njemačkom koju je bio izgubio tijekom 1942./1943. godine.) Anglo-američke snage u velikoj su žurbi doslovno u posljednja dva mjeseca rata u Europi pregazile njemačke kopnene snage, toliko se Amerikancima i Englezima žurilo srušiti Hitlerov režim, ne bi li spriječili vlastiti ratni poraz, najveći mogući u povijesti Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Britanski vođa Winston Churchill rekao je da je Drugi svjetski rat završen „pet minuta prije ponoći“. Churchill je znao o čemu govori – Hitler je imao atomske bombe, i to već najkasnije krajem 1944. godine, taman kada je u posljednjoj njemačkoj ofenzivi u belgijskim planinskom lancu Ardenna mogao rat na Zapadu okrenuti u svoju korist ili stabilizirati zapadnu bojišnicu munjevitim udarom atomskim oružjem (njemačka ofenziva imala je cilj koncentrirati što veći broj savezničke vojske na jednome području kako bi bila podložna atomskom udaru).

Krajem rata 1944./1945. godine Hitler pokušava kupiti vrijeme, zanemarujući događanja na bojišnicama, žrtvujući njemačku vojnu snagu kojoj je bilo naređeno da se bori do posljednjega daha, bez obzira koliko bezizlazne neke situacije izgledale, jer je težio tome da se sva snaga i energija njemačke ratne industrije uloži u razvijanje i primjenu novih vrsta oružja tipa nuklearnog oružja, mlaznih borbenih zrakoplova i raketa. S obzirom da su od lipnja 1944. već bile u upotrebi njemačke rakete s konvencionalnim eksplozivnim punjenjem, a od listopada 1944. i mlazni lovci i bombarderi na mlazni pogon, činilo se da bi samo pojava nekog novog, na bojištu nikad iskušanog, oružja mogla preokrenuti situaciju i ishod rata, kako je naglasio povjesničar Jörgen Troy Swanson, i nastavio: Sve rezerve su iscrpljene, sve mogućnosti iskušane. Saveznici su nakon iskrcavanja u Normandiji zastojem ofenzive u listopadu/studenome 1944. godine prestali biti sigurni da će lako poraziti njemački vojni stroj, bez obzira koliko se iscrpljen činio, pa je zavladala svojevrsna ravnodušnost. Njemačka vojna sila borila se od savezničke ofenzive na Zapadu, iskrcavanjem u Normandiji, i ofenzive Crvene armije na Istoku, dakle, od sredine 1944. godine, na ostatcima iscrpljenih rezervi grčevitom upornošću ljudi koji propadaju i koji nikako ne mogu zaustaviti pad 3. Reicha. Nakon što su Gornju Šleziju (Schlesien), jako industrijsko područje, osvojili Sovjeti u siječnju 1945. godine, njemačka vojska biti će osakaćena u operaciji „Clarion“. Na širem planu savezničkih operacija, s početkom 22. veljače 1945. godine dnevno je oko 900 borbenih zrakoplova polijetalo da razori oko 200 željezničkih centara. U posljednja dva mjeseca rata sve što su Nijemci od oružja i logistike proizvodili i što je trebalo otići na ratište, bilo bi uništeno ili bi upropašteno ležalo pored pruga koje se više nisu mogle koristiti. Kolaps prometa bio je trajan. Hitlerov ministar naoružanja, Albert Speer, procijenio je da Njemačka ima još osam tjedana do potpune propasti. No, Hitler se još uvijek nadao čudu, ali ne zato što je poludio, nego zato što je raspolagao činjenicama o tajnim oružjima za koja je mislio da će njihovom upotrebom zaustaviti savezničke prodore u Njemačku. Hitler je znao da su njegovi znanstvenici na samom pragu jednog od najvećih vojnih odkrića. Da Hitleru nije doslovno izcurilo vrijeme, njemačka vojska digla bi se iz praha, a višestruko jača saveznička sila bila bi poražena do neprepoznatljivosti, naglašava istraživač povijesti Jörg Troy Swanson. (Njemačka vojna industrija, deložirana pod zemlju, funkcionirala je do posljednjeg trenutka postojanja Hitlerova režima, a proizvodnja njemačke ratne industrije svoj je vrhunac imala u prosincu 1944. godine kada je proizvodila najviše oružja od početka rata.) Šef planiranja Reichova stožera za istraživanja podnio je nakon rata tajno izvješće Zapadnim saveznicima u kojemu ističe kako bi, da je rat trajao samo šest mjeseci duže, Njemačka imala dovoljno razvijeno oružje da preokrene ishod rata. Nakon što je uhićen, Hermann Göring potvrdio je isto. U nacističkoj Njemačkoj postojali su centri za testiranje nuklearnog oružja, a Heinrich Himmler je prilikom (bezuspješnih) pregovora sa Zapadnim saveznicma pokazivao fotografije sa testiranja njemačkog nuklearnog oružja, služeći se i drugim novim oružjima, poput raketa i mlaznjaka, kao ucjenom. Vjeruje se da su prva testiranja njemačkog atomskog oružja bila u lipnju 1944. godine. U to se vrijeme razmatrala mogućnost kako lansirati nuklearno oružje a ideja o spuštanju iz zrakoplova i spuštanju uz pomoć padobrana zauzimala je vodeće mjesto. (Amerikanci su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki izbacili iz zrakoplova.)

TESTIRANJE NJEMAČKE ATOMSKE BOMBE 3. III. 1945.

Photobucket

Na vojnom vježbalištu Ohrdruf u istočnonjemačkoj pokrajini Thüringen je u organizaciji SS provedeno 3. ožujka 1945. testiranje atomske bombe prilikom čega je korištena manja količina urana. Njemačkim je znanstvenicima, na čelu s Wernerom Heisenbergom, uspjelo osloboditi određenu količinu nukelarne energije koja je, međutim, bila ogreničena na manji dio od one koja je oslobođena prilikom atomske eksplozije (lančane reakcije) u Hirošimi, 6. kolovoza 1945. godine. Njemačka „bomba je prouzročila val pritiska, veliki toplinski učinak, i oslobodila je radioaktivnost.“ Iako znatno manjeg učinka uništavanja nego američka atomska bomba, bačena na japanske gradove, njemačka atomska bomba iznenadila je njemačke stručnjake njenom snagom uništenja zato što je prilikom testiranja na vojnom poligonu poginulo nekoliko stotina ratnih zarobljenika i logoraša koji su korišteni kao pomoćna radna snaga. Atomski fizičar, i suradnik Wernera Heisenberga, tridesetogodišnji Carl Friedrich von Weizsäcker, brat kasnijeg predsjednika Savezne Republike Njemačke Richarda von Weizsäckera, dao je britanskim okupacijskim snagama za vrijeme njegove internacije nakon rata u protokol zapisati sljedeće: „S nešto sreće mogli smo u zimu 1944./1945. završiti“ /proizvodnju prve njemačke atomske bombe/. Ostaje za razjasniti jedino da li je bomba funkcionirala na principu fizije ili fuzije atomske jezgre. Povjesničar Karlsch svoje tvrdnje zasniva, među ostalim, i na dokumentima iz sovjetskih arhiva u Rusiji.

Sovjeti su, naime, o tesitranju njemačke atomske bombe saznali samo nekoliko dana poslije, i sastavili na osnovi izvješća svoje špijunske mreže detaljna izvješća o tome koja je sovjetski znanstvenik Igor Kurčatov uzeo vrlo ozbiljno, i na osnovi toga sastavio za Staljina jedno ozbiljno stajalište u kojemu je naglasio da kao vrlo vjerodostojna uzima izvješća o atomskoj bombi iz Njemačke.

Drugu vrsta dokaza predstavljaju zračni snimci koji potvrđuju znatna devastiranja okoliša na mjestu testiranja bombe.

Treću kariku dokaznog lanca predstavljaju fizikalna mjerenja, ispitivanja tla, a postoje i izjave svjedoka.

Ispitivanja tla rezultiraju pokazateljem povišenih vrijednosti cezija što se čovjek više približava centru ekaplozije. Te vrijednosti nadalje ukazuju na to da su sadržavale kobalt 60, jedan umjetni element koji nastaje ako brzi neutroni utječu na željezo i mjed, „što predstavlja indicije iako ne i definitivni dokaz jer bi se o tome morale provesti daljnje specifikacije analize“, naglasio je dr. Karlsch u navedenim četverogodišnjim istraživanjima o navodnoj Hitlerovoj atomskoj bombi koja je proveo zajedno s Heikom Petermannom, ali su došli su do nedvojbenog zaključka da je Hitlerova Njemačka pred kraj rata raspolagala s taktičkom atomskom bombom.

U prilog tome da je „Heereswaffenamt“, služba 3. Reicha za znanstvena istraživanja i nabavku oružja, zaista proveo 3. ožujka 1945. testiranje bombe s nuklearnom jezgrom, Karlsch citira sovjetskog obavještajca Kurčatova koji je u svojim rukama imao tisuće stranica teksta i nacrta o američkom atomskom programu ali vrlo malo o njemačkom. Znao je, primjerice, da je za uzrokovanje lančane reakcije potrebna kritična masa od odprilike 50 kg urana 235, i mogao je procijeniti da takva jedna bomba ima radijus uništenja od nekoliko kilometara. Stoga ga je pomalo iznenadila vijest iz Njemačke o radijusu uništenja od nekoliko stotina metara. Ispitivanje tla u istočnoj Njemačkoj dokazuju postojanje urana 238 i 235. Vjerojatnost da navedeni materijal potječe iz eksplozije bombe vrlo je velik. Za eksploziju atomske bombe potreban je djeljiv materijal za koji je pak potreban nuklearni reaktor. „Postojao je jedan reaktor u Gottowu /kod Berlina/, kao i jedan u južnoj Njemačkoj. Radi se po pokusnom poligonu državne službe „Heereswaffenamt“. Međutim, reaktor sam po sebi nije nužan za proizvodnju djeljivog materijala. Postoje dva puta odvajanja izotopa. Postoji nekoliko postupaka za dobivanje urana 235. Svi postupci bili su u Njemačkoj poznati u to vrijeme. Povjesničar Karlsch navodi kao dokaz u prilog tvrdnji o postojanju Hitlerove atomske bombe jedan navod iz sovjetskog arhiva gdje stoji zapisano da je testiranje atomske bombe, kao i start jedne rakete, zabilježeno na filmskoj vrpci. Dokument je datiran sredinom 1946. godine, što znači da je u to vrijeme dospio u sovjetski arhiv.

„Postoji jedna mlada žena koja je vidjela test, i detaljno ga opisala. Postoji jedan radnik koji je spalio leševe /poginule pomoćne zatočeničke radne snage/, što znači da je morao promatrati spaljivanje žrtava.“ Time je isključeno da bi se podatci iz sovjetskih arhiva odnosili na sovjetska testiranja atomskog oružja jer su ista provedena prvi put tek 1949. godine. (Vlasti Ruske Federacije nisu u vrijeme istraživanja povjesničara Karlscha učinile navedeni film dostupnim znanosti.) Postoje najmanje tri svjedoka o njemačkom testiranju atomskog oružja, navedena žena, navedeni radnik, i navedeni sovjetski špiijun koji je za SSSR sačinio izvješće o testiranju u Njemačkoj. Povjesničar Karlsch naveo je da je iskaz atomskog fizičara von Weizsäckera od 7. kolovoza 1945. koji je sadržan u jednom memorandumu, krivotvoren odnosno da je von Weizsäcker anglo-američkim saveznicima dao u tzv. „Farm Hall-protokolima“ neistinit iskaz kako bi Saveznicima skrenuo pažnju sa činjenice da su njemački znanstvenici za Hitlera razvijali atomsko oružje.

Kao „Oca njemačke atomske bombe“ Rainer Karlsch navodi Walthera Gerlacha, i njegova suradnika Kurta Diebnera. „Kada pogledate Diebnerove radove u razdoblju nakon rata, ustanoviti će te da je nastavio tamo gdje je 1945. stao.“ Diebner je 1955. godine, dakle, u vrijeme kada je u Zapadnoj Njemačkoj opet omogućeno istraživanje atomske fizike, nadležnim tijelima prijavio nekoliko patenata, i to za razvoj nuklearnog reaktora, ali i primjerice čak dva patenta za razvoj vodikove atomske bombe.

Nijemci su prvi na svijetu koji su u Hitlerovoj Njemačkoj oslobodili nuklearnu energiju, i time su izumili atomsku bombu, kao što su izumili mlazne motore za zrakoplove, i rakete.

Atomska bomba koja sadrži 50 kg urana 235, ili najmanje 10 kg plutonija klasična je atomska bomba bačena na Hirošimu i Nagasaki, a atomska bomba iz Hitlerove Njemačke bila je taktička atomska bomba s manjim količinama nuklearnog materijala, ali u suštini se nedvojbeno radi o prvoj atomskoj bombi.

Njemačka istraživanja u atomskoj fizici dala su prve rezutate 1938. godine kada je Otto Hahn uspio razdijeliti jezgru atoma. Kratko vremena nakon toga je francuski znanstvenik Frederic Joliot otkrio da se pri dijeljenju urana oslobađaju neutroni, te da se time omogućava lančanu reakciju. Nakon toga su intenzivirana istraživanja i napori u proizvodnji novog oružja odnosno atomske bombe, kako u Njemačkoj tako i u Americi i drugdje u svijetu. Kratko vremena nakon njemačkog napada na Poljsku 1939. je ustanova „Heereswaffenamt“ u Hitlerovoj Njemačkoj osnovala udruženje „Uranverein“ i sakupila ostatke decimiranog kruga atomskih fizičara, s obzirom da su najeminentnija imena atomske fizike, osobe židovskog porijekla, završile u emigraciji. „Uranverein“, slično kao američki „Projekt Manhattan“ postao je u Hitlerovoj Njemačkoj najvažniji ratni projekt s najvišim stupnjem državne tajne. Voditelj njemačkog projekta proizvodnje atomske bombe bio je profesor iz Leipziga, Werner Heisenberg. Atomski fizičar Erich Bagge se nakon rata sjetio kako su svi njemački atomski fizičari u to vrijeme, 1939. godine, bili mišljenja „da bi to trebali učiniti“. Na dvadesetak istraživačkih instituta su Heisenberg, Weizsäcker, Walther Gerlach, Max von Laune, Karl Wirtz i drugi radili na atomskoj bombi. Činjenica je da je još u ljeto 1944. blizu Berlina bio izgrađen mali atomski reaktor uz pomoć kojega je proizveden materijal sposoban za bombu, te je isti bio i testiran. Treći Reich je raspolagao tehnologijom za proizvodnju atomske bombe. Stručnjaci 3. Reicha naznačili su na jednom nacrtu mogući radijus radioaktivnog zračenja nad njujorškim financijskim centrom Manhattan.

Rainer Karlsch je završio sa svojim dokaznim postupkom o postojanju Hitlerove taktičke atomske bombe konstatacijom da u današnjem svijetu, početkom 21. stoljeća opasnost po svijet ne predstavlja u tolikoj mjeri potencijal atomskog oružja u posjedu dvije super-sile, SAD i Rusije, koliko u posjedu manjeg nuklearnog oružja, taktičkih atomskih bombi u rukama određenih drugih sila.

Hitlerova osnovna misao je bila atomsko oružje koristiti na bojišnici, kao što su poslije ratni planovi Sjevernoatlantskog saveza NATO za vrijeme Hladnog rata predviđali bacanje taktičkih atomskih bombi na Crvenu armiju i vojske komunističke Poljske i Čehoslovačke na mogućoj bojišnici, u slučaju izbijanja rata u Europi, s obzirom da se Zapad manjim brojem konvencionalnog naoružanja (tenkovima) ne bi održao u slučaju prvog napada Crvene armije. Tajni plan Sjevernoatlantskog saveza NATO o uporabi atomskog oružja je predviđao bombardiranje snaga Crvene armije i Varšavskog pakta taktičkim atomskim bombama u slučaju da snage Varšavskog pakta izbiju na rijeku Rheinu.

Hitler je namjeravao snažnim atomskim udarom završiti rat na zapadnoj bojišnici. Da mu je to pošlo za rukom, Zapadni saveznici bi pretrpjeli najveći poraz u povijesti a velika je vjerojatnost da bi Congress Sjedinjenih Američkih Država povukao američku vojsku s europskog kontinenta na britanska otočja, ili skroz natrag u SAD. Koncem 1944. su Nijemci veliki broj svojih jedinica i ratnog materijala prebacili s istočnog na zapadno bojište, iako je Crvena armija brzo napredovala kroz Poljsku prema Berlinu. Prema svjedočenju Hitlerova glavnog komandosa Skorzenya, koji se borio u Ardennima, prosinca 1944. godine prilikom posljednje velike njemačke kontraofenzive na zapadnom bojištu, Hitler ga je osobno uvjerio kako će se prilikom ovog napada na angloameričke snage koristiti najnovije oružje koje će posve iznenaditi Saveznike. Neki tvrde kako je osim mlaznih zrakoplova i raketa trebalo biti upotrijebljeno između šest i 12 atomskih bombi. Hitler je bio uvjeren u pobjedu. Plan je bio da se njemačkim napadom koncentriraju velike savezničke snage na jednome mjestu, i uz pomoć konvencionalnog oružja izmore savezničke snage, prije nego im Njemačka zada konačni udarac svojim novim oružjem. Njemački mlazni lovci trebali su štititi zrakoplov koji je trebao prevoziti atomske bombe do mjesta izbacivanja. Plan je, međutim, nakon početka ofenzive od 16. prosinca stalno morao biti odgađan, što je postalo kobno za njemačke konvencionalne snage koje su se iscrpile, dok su njemačke ratne zalihe, iz nepoznatog razloga, ostale s druge strane Rheine, tako da su njemačke postrojbe ostale bez goriva i streljiva, i ofenziva je propala. Dvije trećine njemačkih snaga uništeno je prilikom povlačenja. Atmosferske prilike, zapadni vjetrovi, stalno su odgađali plan o bacanju atomskih bombi na savezničku vojsku, jer je radioaktivni oblak mogao, nošen vjetrom, doći iznad zapadne Njemačke gdje je živjelo oko 20 milijuna ljudi. Drugu priliku za brzi obračun sa savezničkim snagama na zapadnoj bojišnici Hitler je počeo realizirati početkom ožujka 1945. godine kada je obišao svoje zapovjednike na istočnoj bojišnici na rijeci Odri, uvjeravajući ih u nužnost pružanja ogorčenog otpora, bez obzira na žrtve među njemačkom vojskom. Otto Skorzeny bio je nazočan kada je ministar Albert Speer obećao Himmleru novi tip zrakoplova i nove vrste bombi i to već za početak travnja 1945. godine. Sve ukazuje na to da je Hitler svoju drugu priliku da upotrijebi atomsko oružje planirao krajem ožujka ili početkom svibnja 1945. godine. O tome govore izvješća njemačkog stručnjaka za oružje Augusta Copendersa koji iznosi podatak o planiranom datumu kada bi oružje, za koje kaže da će okrenuti tijek ratovanja, biti upotrijebljeno. Da je riječ o nekoj velikoj i dramatičnoj akciji govori podatak da su njemačke postrojbe evakuirale njemačko stanovništvo s područja od oko 50 kilometara od bojišnice. S vojnog aspekta to je bilo krajnje vrijeme da se stabilizira zapadna bojišnica. S druge strane Heinrich Himmler je pokušavao pokrenuti ideju sklapanja primirja s Englezima, tako da je moguće kako Hitler atomsko oružje nije upotrijebio čisto iz političkih razloga, da se protivničkoj strani pokaže dobra volja. (Hitler je 6. listopada 1939. u Reichstagu ponudio Velikoj Britaniji mir i priliku da povuče objavu rata Njemačkoj.) Drugi izvori govore o tome kako su članovi Luftwaffe otkazali poslušnost, zato što mogućim nuklearnim udarom nisu htjeli preuzeti odgovornost za stotine tisuća žrtava među njemačkim stanovništvom i savezničkim vonicima na zapadnoj bojišnici usred zapadne Njemačke. Koliko je jaka ta mogućnost govori činjenica da je Hitlerov režim dao 31. ožujka 1945. strijeljati 16 zapovjednika zračnih snaga i 85 oficira i pilota Luftwaffe, zbog odbijanja izvršavanja zapovjedi. Možda zbog odbijanja izvršenja zapovijedi o bacanju atomske bombe? Upravo su uništeni dokumenti iz toga razdoblja, za razliku od dokumenata iz razdoblja prije i poslije koji su ostali čitavi. Istovremeno, pod vodstvom američkog generala Pattona, savezničke snage uništavaju njemačke tajne tvornice, nešto što Nijemci nikako nisu očekivali. S ovim porazom Hitler je priznao jednome od svojih generala, Kammhuberu, da je nakon ovoga rat za Njemačku izgubljen. Zapad je za dlaku dobio Drugi svjetski rat dok je Njemačka za dlaku izgubila svjetski rat. Kako kažu Nijemci - knapp daneben ist auch vorbei!

Izvor: HRVATSKO PRAVO ONLINE

Copyright CBK www.crniblogkomunizma.blog.hr


Post je objavljen 14.03.2008. u 16:53 sati.