(1993.)
vremena za slobodu je sve manje
pretvoreni u robote bez misli, u dvorske lude
ni svi satovi ne pokazuju pravo stanje
svakog nam trena za novi zločin sude
nema vremena za bolju budućnost u nama
teško se je zasititi vlastita očaja
kad sve druge priče pune su većih drama
a samo naš bol kao da nema kraja
bježeći od sebe ne možemo pobjeći od jada
svi to dobro znaju ali nikome nije jasno
čak se i smijemo u sebi kad netko drugi strada
znajući da je za sućut sad ionako kasno
sva ta igra sa slobodom nas uzbuđuje
kao da grabimo zrak tuđim plućima
i čudimo se što na kraju ništa ne ostaje
i dalje smo sami sa našim sudbinama
želimo biti nešto drugo pred nama samima
razbijajući ogledala da istina nas ne prestigne
nema vremena za slobodu u mutnim danima
dok čekamo da se magla s naših lica digne
Post je objavljen 14.03.2008. u 11:22 sati.