Marketing
Glazba kao način izražavanja...?.. iliti jedini naslov koji mi je pao na pamet :)
Oduvijek sam furala neki svoj stil, u osnovnoj kao klinka koja se tek počela suočavati sa svijetom, slušala sam hip-hop. Iako je u to vrijeme rap bio jako raspostranjen, mislila sam kako samo rijetki razumiju taj stil glazbe. Jako sam voljela Eminema, da znam da je to malo otrcano, ipak tada se meni to činilo odvažnim. Danas nisam više osoba koja bi uživala u rapu, nije da ga ne volim, ponekad kad me uhvati sjeta ubacim cd od Eminema i slušam pjesme koje sam nekada davno znala napamet. Kako sam s vremenom odrastala i razvijala se, mjenjala sam stav o ljudima, svijetu i glazbi. Na početku srednje škole polako sam počela slušati rock, metal i punk (RMP). Budući da je moja tadašnja škola bila smještena u gradiću u kojem je sve vrvilo narodnjacima, nisam imala izbora nego početi i njih slušati. Jedno vrijeme sam bila prava... „narodnjakuša“ 
, znala sam sve izvođače i njihove pjesme, ali opet to nije bilo to. I dalje sam se znala u javnosti pojavljivati kao klošarica i potajice u svojoj sobi slušati RMP. U to vrijeme imala sam povećan broj „prijateljica“, neke od njih (one najbliskije) sam pokušavala preobratiti i uvuči (milom ili silom) u svoj svijet glazbe, koji je sa svakim novim danom jačao. Kada sam napokon shvatila da ću biti jedina koja štuje „pravu“ glazbu, odustala sam od daljnjih pokušaja da budem jedina i preko noći promjenila stav o narodnjacima. Ne, nisam jedna od onih koja će pljuvati po njima, i sama sam bila dio te cjeline. Ali odlučila sam, ako već slušam RMP, zašto to da skrivam? Kako u cijelom gradu nije bilo nijednog birca bez narodnjaka, nisam odustala.... poslije škole otišli bi na kavu, a kad god bih zauzela jukebox, pola birca bi se ispraznilo , i to zato jer su svi znali što slijedi.... Čak je gazda maknuo system sa jukeboxa... Kada sam dokazala (prije svega sebi, a tek onda drugima) da više ne slušam narodnjake, odlučila sam malo popustiti, ipak treba imati obzira i prema drugima. Pa kad bih sljedeći put krenula prema jukeboxu (iliti đuboksu) puštala bih laganiji rock. Tek toliko da se zna tko je „ u zgradi“. :) Malo po malo, moje cure u počele pokazivati sklonosti prema žešćoj glazbi. Napokon sam došla na svoje, upoznala sam dosta ljudi sa istim ukusom, nevjerojatno je kako sam se tek tada pronašla. Zaključila sam da imam više potencijalnih prijatelja/ica u RMP skupini nego prije, dok sam slušala Daru Bubamaru XD!
Sjećam se kako sam na početku htjela svima dokazati da imam drugačije mišljenje, i kako sam htjela biti crna ovca. Jednom sam u školu došla u hlačama koje sam nosila na kraju 8. razreda i koje su bile zašarane imenima bivših kolega iz razreda, dragi Bože izgledala sam kao klaun. Ipak to me nije sprječilo da se takva pojavim pred svima. Čak sam jednom (namjerno) obukla majcu naopačke i takva hodala uokolo, etiketa je toliko stršala da su je u svemirskoj postaji Mir mogli vidjeti, i jedna me cura upozorila da se vidi, ja sam i dalje kao sumanuta u njoj bila. Jedno vrijeme sam imala ljubičastu kosu... Upočetku je to bilo izražavanje odjećom, danas sam se malo primirila pa svoje stavove ipak iznosim dobrim argumentima i lakovima u ludim bojama (a čujte, morala sam nešto ostaviti za dobra stara vremena ).
Ne oblačim se kao metalka, moj stil odjevanja je više kežual :), obožavam starke, traperice i pamučne majce koje imaju aplikaciju na sebi. Nemam neku čudnu frizuru, imam „običnu“ dugu smeđu kosu... Na dočeku nove godine prvi plan je bio da budem sa ekipom (iliti klošarima) iz svog grada koja sluša RMP, ali sam na kraju završila u susjednom gradu kod frendice – kozmetičarke u dekoltiranoj majci i čizmicama na petu. I to nije bio moj izbor odjeće, kad smo se čule telefonom; frendica mi je striktno naglasila u čemu moram doć... skoro sam se rasplaka kad mi je rekla da moram obući štikle. Bile smo u bircu u kojem se cijelu noć puštalo narodno, oko 2 ujutro više nisam mogla izdržati, oko mene je bilo previše pijanih ljudi koji su stajali na svemu što je moglo izdržati njihovu težinu, jedan od njih je stajao kraj mene (ja sam sjedila) sa punom čašom u ruci koja se svako malo naginjala i svoj sadržaj rasipala po mojim hlačama. Tada mi je puknuo film, bilo mi je dosta svega, nisam mogla više izdržati ni minute, bilo mi je dosata glazbe, prokletih štikli... Prvi put u životu htjela sam što prije doć kući, a ne što duže ostati vani...
Onda sam zaključila da stvarno više nemam nikakve veze sa narodnjacima, možda sam se sve ovo vrijeme previše trudila odvojiti od njih, neznam... znam samo da uživam kad slušam metal... ili rock... nije bitno samo da trešti.... Kad sam ljuta sušam metal, kad sam sretna slušam metal... i kad sam tužna slušam metal... više se ne mogu opustiti uz narodnjake... ne pašu mi...
Evo baš sada slušam (mislim da je zadnji) album od Marilyna Mansona – Eat Me, Drink Me... ne, nije on neki bolesnik... vjerujem da je on isto samo još jedna crna ovca koja
želi dokazati svoju suprotnost. I uopće nije loš, može ga se slušati, nema vrištanja, nema dernjave...
Post je objavljen 14.03.2008. u 11:04 sati.