Sve što mi se u životu događalo, loše i dobro, obilježilo me je. Faktor karaktera nastavio je oblikovati me u ono što sam danas.
Mogla bih se usporediti s pješčanom plažom. Plaža je savršena u svojim manama. Pored zrnaca finoga pijeska, što prelako, neizbježno sipe kroz prste, nađe se i neki kamenčić. Taj se lakše zadrži u ruci. Čvrsto ga stišćem u šaci. Jer pijesak simbolizira sve ono što bih htjela, a ne mogu. Kamenčići su moj smisao za humor, snaga koju imam, ne znajući od kuda dolazi. Kamenčići su tu, moje prirodno usađene crte. Oko njih se ne moram truditi. Jednostavno su tu, u meni. Sve ostalo je pijesak koji treba pomiješati s drugim sastojcima da bi se od njega moglo graditi. To iziskuje nešto čega nemam. Poruke napisane u pijesku, stope utisnute u njega ... ispire prvi val. Cijela sam - tišina. Tek poneki kamenčić napravi zvuk.
Odluke mi padaju teško. Čini se uzaludno planirati, kada sve sipi iz ruku poput tog finog pijeska. Prošlost me prati u korak. Sadašnjost me gleda kako čvrsto zatvaram oči u panici. Budućnost nije ni san. Postoji samo unutarnji svijet, tako nestvaran i bestjelesan. Istovremeno toliko čelično čvrst! Koliko god puta se probala probiti iz tog svijeta, svjesna koliko je nezdrav i tijesan, stvarni svijet me uvijek uplaši. Povrijedi. Vratim se u čelične oblake gdje je sve mirno i sigurno. Dok god su oči čvrsto zatvorene.
Samu sebe volim najviše i najmanje. Ne želim se mijenjati a tako bih voljela biti drugačija. Teško mi je i iznositi misli, a kako bih uspjela provesti ih u djela. Riječ mi vrijedi najmanje. Misao zaštitnički prigrlim u duši. A djela...Djela su ono što vrijedi najviše. Ono što mi najteže pada. Potrebno je osloboditi misao, riječ. Tek onda mogu učiniti prvi korak. I drugi. A meni se šuti. Postojim, tu sam. Ali stojim na mjestu. Bojim se pokrenuti. Kako prevladati strah? Pobijediti ga? Kako kad me prošlost podsjeća samo na neuspjehe. Kratke, male pobjede i neminovni neuspjesi koji su slijedili. Nakon toliko prevare, kako vjerovati? Nakon toliko boli, kako očekivati mir? Vrištala sam do promuklosti. Vratila se jeka. Nikakav drugi glas. Molila sam i bivala neuslišana, odbijena.
Poput pijeska, prosipam se slaba, bez cilja. Obeshrabrena. Vjetri me viju, more me nanosi, valja. Prepuštam se. Htjela sam biti cvijet. Jak, otporan, ukorijenjen na plodnom tlu. No sjeme je odnio vjetar s kamena na koje je palo. A ja sam ostala, mnoštvo lelujavih kristala pijeska.
Post je objavljen 14.03.2008. u 02:41 sati.