Pregled posta

Osjećaj osamljenosti ne nestaje, već se pretvara u još jednu životnu činjenicu

boomp3.com




"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi.
Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne
bi se mjerio onim što više ne postoji..........
Ovako se mješaju utvare i život,
pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života."

Da li bi to bilo bolje? Da sve nestane. Jednostavno da se izbriše.....

Ne znam kako više živjeti. Znam da živim, znam da moram, znam da hoću...
....ali ovako.............. u ovim mukama.......koliko još??
Kada će prestati bol? Kada ću otupjeti da ne osjećam?
Mučnine i nesanice su moje suputnice. Moje vjerne pratiteljice.

A teške li su ove maske koje nosim. Preteške.
Moram paziti da nekoga ne dovedem u neugodnu situaciju, pa je bolje da se ponašam kao da se meni zapravo ništa nije ni dogodilo. Život dalje gazi, brzo i okrutno. Odlazak na posao je za mene svaki dan novo mučenje.
Koncenracija - nula. Volja - minus tisuću. Ništa me ne zanima, ništa mi to više nije važno.
I dalje vidim kako ljudi sami sebi stvaraju probleme tamo gdje ih nema ili ih ne bi trebalo biti. Osjećam se jadno jer znam da sutra mogu čuti riječi: "To je tvoj problem".....ako samo kažem da mi nije dobro, da ne mogu.... Ponekad osjećam da me gledaju kao nekoga tko traži izgovor, jednostavno nema više tolerancije i strpljenja, potpuno su se iscrpili svi ti izvori njihove "podrške" i "suosjećanja".
I nije mi ni stalo do toga, nije......ne tražim ničije sažaljenje........ali kako da izdržim? Kako, kad ne ide. Ja se ponekad šetam po stanu i sjetim se izreke - ko muha bez glave. Upravo tako se tada osjećam. Obezglavljeno. Niti znam gdje sam, niti kuda idem. Niti što čekam, niti zašto. Besmisao i beznađe. To je u mojoj duši sada. Šta sada vrijedi moj život kada sam pokopla svoje djetešce.
Ona je mrtva.
A ja živim.
Ona je ubijena, a ubojica živi.
Još uvijek nekažnjen.
Kako se s tim nositi? Svaka majka će reći da bi iskopala oči onome tko bi samo istrgnuo vlas kose njezinom djetetu, a kamo li digao ruku na njega, a da ne govorim dalje. A moje je dijete ubijeno. Ni krivo ni dužno. Ni jedno dijete nije ni krivo ni dužno naravno, ali Stela čak nije ni pogriješila ništa. NIŠTA. Stela je bila taj dan nevidljiva za svog ubojicu.
I nikome ništa. Koga to zanima, zar ne? Jedno dijete manje. Pa kao da sud nema pametnijih i važnijih stvari za raditi. On je žrtva. Treba ga "spasiti". Oduzeo je mom djetetu život. Oduzeo je meni život. I nikom ništa.

I ti sad Sandra hodaj.......hodaj neka ti zrake sunca miliju lice, a lice tvoje Stelice je tamo gdje sunca više nema. Ni u kiši više ne mogu uživati kao nekada, kada smo nosiće stiskale na staklu naših prozora i držale se za ruke, svjesne kako nam je lijepo. Kako smo sretne. I kako se volimo. Stelice moja.
Nedjelja, sunčan dan, prolazimo pored Maksimira, ljudi sa svojom dječicom idu u zološki vrt, šetati, uživati s njima, a mi smo na putu prema groblju.
Kakva odvratna riječ. Groblje. To je mjesto starih, umornih duša, a ne djece........
Kupujemo cvijeće da bi joj grobić bio lijep?????? Kojeg li užasa.
Vraćamo se, nju ostavljamo tamo u onoj zemlji....
Srca nam pucaju. Što nam se to dogodilo? – pitamo se šutke. Više ni suze ne mogu teći, sve se nekako skamenilo.