Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/1000lica

Marketing

Danas sam... počastvovan

Seosko gazdinstvo. Štala. U njoj na jednoj strani privezan konj (ili kobila, nisam zagledao), a na drugoj, iza ograde od dasaka, kobila i ždrijebe od svega 2 tjedna. Još je uvijek pomalo nesigurno na nogama.

Pružam polako ruku preko ograde. Ždrijebe nesigurno gleda. Radoznalo je, ali i pomalo uplašeno. Načini korak dva, pa stane na svojim još pomalo lelujavim nogama. Držim i dalje mirno ruku i prijateljski ga gledam. Još dva nesigurna koračića. I tako još dva-tri puta, dok se nije skroz približilo njuškom na svega par cm od moje nadlanice... Skoro da osjećam njegov dah iz majušnih nozdrva...

Netko od ljudi iza mene je neoprezno u razgovoru počeo gestikulirati rukama, i čarolija je nestala. Ždrijebe se već sljedeći tren našlo kraj svoje majke, na sigurnom. No, mene je podsjetilo na lane koje sam, neometan drugima, uspio pomaziti po glavi, na to plaho lane koje mi je poklonilo svoje povjerenje. Ili na neke mačke za koje su vlasnici tvrdili da su sasvim divlje i da se ne daju maziti. Sve dok nismo ostali sami.

I onda razmišljam o ljudima. Za razliku od životinja, koje se plaše fizičkog ozljeđivanja, i zato se drže na distanci, ljudi su u još većem strahu - drže distancu kako ih netko ne bi povrijedio fizički, psihički, emotivno, egzistencionalno, ili bilo kako drugačije... I imam dojam da mi u našim džunglama (ne mislim na one betonske, ili barem ne isključivo, nego prije svega na džungle misli i fobija u našim glavama) živimo sa daleko više straha i daleko manje povjerenja nego i najplahije životinje...

Zato se razveselim svaki puta kada se dogodi spontano odbacivanje takvih ograda. Kao ovaj vikend na salsa-kongresu u Laškom. Bilo je stvarno puno lijepih i posebnih trenutaka koje ću pamtiti (unatoč tome što mi to nije bio prvi kongres, i - iako je bio stvarno dobar - ne bih rekao ni da je baš jako drugačiji po nečemu od ostalih, osim što je u toplicama i ima after-party u termalnim bazenima), ali je jedan detalj meni ostao nekako posebno drag. Posebno topao, posebno ljudski.

Kada je organizator na kraju subotnjeg after-partyja u već spomenutom (zatvorenom) bazenu - obzirom da je ostalo već jako malo ljudi - najavio kraj, bio sam u "malom" bazenu gdje je osim mene bila još samo grupica od 8 Slovenaca i Slovenki, negdje između 18 i 25. Vidio sam ih na nastupu, znam da su ekipa. Jednu od plesačica znam (ali vrlo površno) još sa kongresa u Rogaškoj prošle godine, a od onda smo se samo još jednom vidjeli u nekoj gužvi, te sam s njom otplesao jednu salsu u bazenu nekih pola sata ranije. Osim nje, još jedan od plesača iz grupe me uredno pozdravlja, poslije mi je otkrio da me zapamtio kad sam mu na kongresu u Beogradu na jednom satu pomogao oko jedne akrobacije. Ostale nisam poznavao. U jednom trenutku sam vidio kako se jedna cura (S.) nešto potiho i pomalo plaho dogovara s već spomenutim plesačem (Š.), čuo sam samo riječ "plesalec" i poslije toga vidio kako su oboje pogledali prema meni "nenapadno", baš kao u onoj poznatoj situaciji kada netko kaže: "Sad se polako okreni i pogledaj tog i tog, samo nemoj biti upadljiv..." - e, upravo na taj, vjerojatno najupadljiviji način na svijetu. Uz tipičan osmijeh tipa "ništa se ne događa, slučajno sam pogledao baš u tu stranu, a u stvari i ne gledam tebe", i to - ma, čistim pukim slučajem - dvije osobe istovremeno, koordinirano bolje nego u najuvježbanijim koreografijama :)

Izašli smo iz bazena (nije nam ostalo druge), i pri prolasku prema kabinama za presvlačenje čujem sljedeći tihi razgovor, ali ne šaptom, nego poluglasom, dovoljno glasnim da ga tko želi može čuti (naravno, na slovenskom, ali ću napisati u prijevodu - ne bih htio muljati s mojim neukim slovenskim):

S: "A kako da ga pitam?"
Š: "Pa pitaj engleski, ali mislim da razumije i slovenski..."
S: "Misliš?"

Na nenametljiv način sam se polako okrenuo, baš kao prema plahoj životinjici koja bi se od nekog naglijeg (p)okreta mogla prepasti i pobjeći, i - obzirom da nije bilo dvojbeno na koga se pitanje odnosi, osim njih osmero sam bio jedini tamo - prijateljski dodao da razumijem slovenski, samo ga ne govorim baš najbolje. I da slobodno pita ako nešto želi, nema nikakvih problema :) Ostala je malo zbunjena (iako sam uvjeren da je prethodni razgovor povela namjerno dovoljno glasno da ga mogu čuti), ali je ipak upitala:

S: "Hoćete nam se pridružiti u sobi?"
Ja: "Mislite na neki after-after-party?"
S. (moje pitanje je razbilo led): "Da, after-after. (osmijeh)"

Trenutak sam oklijevao - dobro bi mi došlo spavanje, ali... nisam mogao odbiti. Naime, u jednom trenu su mi glavom proletjela sjećanja na sve te ptice, ribice, mačke, srne i ostale plahe životinjice koje su mi prepustile svoje povjerenje, iako pojma nisu imale tko (ili čak što) sam ja. Osam mladih ljudi, neki vjerojatno i upola mlađi od mene, koji nisu znali čak ni govorim li njihov jezik, koji od glupih političara mogu slušati samo huškačku propagandu protiv Hrvata (kao i kod nas protiv Slovenaca), koji me poznaju tek toliko da su vidjeli da znam plesati (što definitivno ništa ne govori o meni, barem ne za potrebe jednog after-after-partyja, na kojem nema ni glazbe, ni plesa...)... Ukratko, ljudi koji bi mogli imati sasvim dovoljno vrlo opravdanih razloga zašto se uopće ni ne sjetiti pozvati me usred noći u vlastitu sobu, spontano su odlučili odbaciti te zidove opreza i prihvatiti neznanca širom otvorenih ruku. (Pa nek' mi netko nešto kaže o zlobi, koristoljublju, hladnoći, itd. Slovenaca! Toliko o generaliziranju stvari...) Zato sam rekao da takvu ponudu nisam mogao propustiti. Ne zbog tuluma (koji poslije cjelodnevnih radionica, partyja i namakanja u toploj vodi i nije bio baš urnebesan, naprotiv, teško bi uopće i izborio pravo na službeni naziv "tulum"), nego zbog tako spontano pružanog povjerenja, prekrasne ljudskosti... Takvo što odbiti bi bilo sve samo ne pristojno. I ljudski.

Ne, to sigurno neću zaboraviti. I mislim da ću se s tom ekipom vrlo rado sretati i ubuduće. Oni još i ne znaju (odnosno, saznali su drugi dan kad je to i službeno najavljeno) da sam s njihovim voditeljem već prije tog "tuluma" dogovorio da ćemo se vrlo brzo vidjeti u Mariboru... I vjerujte mi, zbog njih mi je i posebno drago, i jedva čekam da se ponovo vidimo. Maribore, evo nas!
.

Post je objavljen 10.03.2008. u 23:31 sati.