Marketing
Priča (17): O brkovima sve najbolje
Jašta, o brkovima sve najbolje! - pridružujem se Xioli i njenoj brkatoj poruci u ovoj nježnoj i sasvim posebnoj priči koja je sramotno dugo čekala u Inboxu lijene administratorice! Silvuple, brkovi - samo za vas!
Zvono je zazvonilo. Beba je poravnala pregaču, pročačkala ispod noktiju i zalizala obrve. Arkada ljepše izgleda kad se zaližu obrve. Branko je čovjek koji ne bi mogao zapaziti takvo nešto. Svejedno. Zbog Branka je ravnala pregače. Zbog Branka je lizala obrve. Ponekad je znala na cičoj zimi iscijepat pola metra drva. Na taj način bila je u vidokrugu Brankove radionice. U toj radionici Branko bi znao zavarivati staro reciklirano željezo. I brijati brkove. Branko je imao velike i široke brkove sa kojeg bi se slijevao znoj. Pokatkad bi vršak dlakave usnice obrisao rukavom. Nekoliko puta Beba je zbog toga skoro odsjekla vlastitu ruku. Od puste ljubavi. Toliko puno ljubavi, tako malo vremena. A u ovim ljutim vremenima trebalo je ostvariti ljubav. Osmisliti je. Oblikovati je.
Otvorila je vrata. Branku su se caklile brčine. Jer Branko je dasa. Beba zatitrala kao žarulja na rubu redukcije struje. Ovog puta je odlučila: reći će mu kako mu tajno promatra brkove dok cijepa drva. Ali prvo će mu ponuditi malo žestokog. Pa kavu. Ili možda prvo kavu, pa onda žestoko? Ima li u ljubavi pravila? Smije li mu se uvući pod brk i uštipnuti ga za obraz, pa povući za onaj rijetki snop proćelave kose (koju farba, uzgred budi rečeno) i mazno im izjaviti da je brkata ljubav to što joj treba? To, i biti šeficom septičko-jamskog poduzeća sa ograničenom odgovornošću.
Glasom nespretne kućne gospodarice vodila ga je kroz hodnik do kuhinje te posjela na stolicu. Branko je čitavo to vrijeme mljeo, zvrndao, žvakao riječi, razvlačio rečenice. Nije prestajao. Pri tome su mu se brkovi talasali kao čitavo klupko gusjenica. Tako je barem Beba vidjela stvar. To neobrijano klupko gusjenica, taj zoološki fenomen gornje usne muškarca koji je za Bebu personificirao ljubav imalo je neobjašnjivo objašnjenje. Ljubav je ionako slijepa, ali i lijepa. Branko zarađuje novac pumpanjem septičkih jama po okolnim selima, raznoraznim selendrama, a ponekad i po kojem gradu. Na posao nosi odijelo, košulju i kravatu. Mogli bi ga zamijeniti za direktora tvornice. Ili kakve peradarnice, pošto je ovo ipak selo i industrijalizacija baš i nije toliko prodrla u ovije krajeve. Svejedno. Uglavnom… To je za Bebu bila ljubav. To odijelo. Gusjenice. Brkovi.
Dok je sjedio na drvenoj stolici Branko je pričao o cijevima. O traktorima. Cjevovodima. Ma mogao je pričati o koječemu: reproduktivnom ciklusu anakondi u Venezueli, samo neka su se brkovi gibali. Branko je okrenuo priču na pumpe koje se mogu pokretati generatorom koji se može pokretati na dizel. S čime se pokreće dizel? Što pokreće dizel, čudila se Beba. Sve ima svoj prirodni nastavak, ništa nije konačno. Možda čak ni ljubav. Ta ljubav koja je kipjela u Bebi. Zapljuskivala je kao plima stijenu u nekom od svjetskih mora. Pa i oceana. Pregača je poravnana, kava skuhana, žestica u čašici kako i priliči. Branko i dalje melje. Ljubav i dalje širi područje silnog djelovanja kao neka teška sila na magnetskom polju. Ovo je fizikalno nemoguće, misli Beba, ali da li se znanost ikada propitkivala o zemaljskom utjecaju ljubavne sile teže na čovjekovu masu? Brankova brkovna masa pobrkala je Bebino središte sile teže.
Bebu fasciniraju Brankovi brkovi koji se sad već pokreću svom silom zemaljskom. Plešu prvo valcer, pa onda polku. Ni ne stignu se odmarati. Ne samo da plešu nego održavaju svjetske samite, dogovaraju se radiovezom desni sa lijevim krajem. Rukuju. Potpisuju deklaracije nezavisnosti i ekonomske suradnje. Čitaju udarne vijesti. Peru rublje i vješaju ga. Beba se morala uhvatiti za kuhinjski element da ne izdahne od uzbuđenja. Ljubav ju je obavila kao anakonda plijen. Kao plijesan zid. Više ni ne vidi Branka kao mušku jedinku nego kao ogroman brk koji pulsira, miče se, potkiva konje, vozi kombije i često odlazi u gostionu zvanu imenom “Ljubav”. Shvaća da joj Branko ne treba. Branko je samo vodič, katalizator do puta prave sreće i ljubavi, do brkova. Mogao bi nestati kao svemirska prašina, ispariti kao žestica u njegovoj čašici, Beba ne bi ni mrdnula, a kamoli namignula.
Beba je željela Brankove brkove, ali ne i Branka. Dok je on srkao žesticu i dalje mljeo poput produktivne tvorničke mašine Beba je uposlila vlastiti mozak. Smišljala je kako bi se dočepala brkova bez Branka. Dok je smišljala, i dalje je ravnala pregaču. Za svaki slučaj. Možda da ga opali u glavu sa svom snagom žene koja nosi pregaču? Za to bi upotrijebila bat. Bat je oduvijek bio njezin omiljeni alat. Voljela ga je više od sjekire. Bat, to jest. A jedino što je voljela vise od sjekire i bata su bili brkovi. Oni Brankovi. S nekoliko udaraca batom Branko bi bio onesposobljen. Dočepala bi se njegove gornje usne i jednim pokretom ih pokušala odlijepit, odvojit, razvest ih od Branka. Kao lovac jelenje rogove. Kao vodik od kisika. Brkovi ne mogu mljeti kao Branko. Brkovi se mogu uokviriti. Ali ne i Branko.
Dok je tako snatrila izmedju nemilog mljevenja riječi i rečenica koje su se spuštale ispod Brankovih brkova, Branko je majstorski isteturao iz stolice i započeo put do ulaznih (u ovom slučaju izlaznih) vrata. Brkovi su ga poslušno slijedili. Kao žena? Ovisi koji se kut razmišljanja uzme. Ako je Branko odlazio, odlazili su i brkovi. A Bebin plan krađe Brankovih brkova užurbano se topio. No, ljubav je i dalje plamtjela. To je bilo ono što je najvažnije. Bit će još septičkih jama, još tamnih mrlja iznad muškaračkih Brankovih usana, još naraslih brkova sačinjenih od tisuću sitnih čekinja-bodlji iako će Branko i dalje brijati brkove. A Beba i idalje sanjariti u izmaglici dok cijepa drva i ravna pregaču. O brkovima sve najbolje.
Post je objavljen 09.03.2008. u 22:23 sati.