Osjećao sam već nekoliko dana dolazak nevremena. Znao sam da će za koji tren zapuhati vjetar i prekinuti tišinu koju su blago remetila dva nježna dječja glasa što dopirahu do mene iz udobne unutrašnjosti kolibice koju smo prije nekoliko dana zajedno sagradili od suhih grana i grančica posječenih stabala. Napravili smo prostirku od suhe trave i mahovine i bilo nam je tako ugodno izležavati se ondje. Ljiljana i Ivica, bratac i sestrica, prepirali su se oko mojeg mjesta u kolibici jer je bilo posebno udobno.
Tog sparnog i oblačnog ljetnog poslijepodneva, ispod krošnje stoljetnog hrasta, a ispred našeg malog "šumskog doma", sjedio sam na mahovini i crtao isprepletene krugove drvenim štapićem po prašnjavom tlu.
Krupne kapi znoja otirao sam sa čela. Obuzimale me blaga vrtoglavica i omamljenost. Pitao sam se postoji li nešto što bi mu u tim trenucima moglo povratiti onaj jutarnji polet, jer samim naporom volje nisam se mogao probiti do bistrine svog uma. Sve što sam mogao vidjeti ili na bilo koji način osjetiti, bilo je kao obavijeno maglom, a rojevi insekata pripomagali su da stvari izgledaju još gore i u tim trenucima prvi puta sam se zapitao kakvog smisla ima to sve što crtam.
Odbacih štapić, odlučih ući u kolibicu i ispružiti se na svom udobnom ležaju. Ljiljana i Ivica povukli su se na svoja mjesta.
Mislio sam zaspat ću, no tek što uđoh, započe vjetar. Isprva zapuha sasvim lagano, a zatim sve jače i kolibica se lagano zanjiše, kao i krošnja ogromnog stabla iznad nje. Ne potraja dugo i začu se šum mnoštva teških kišnih kapi, a nekoliko minuta nakon toga osjetih veliko olakšanje i osvježenje. Kapi kiše osvježiše zrak, pljušteći uz gotovo zaglušujući šum koji je povremeno nadglašavala grmljavina.
Nije bilo prokišnjavanja, jer nas je štitila gusta hrastova krošnja, a udara groma, mi djeca se nismo bojali, jer uopće nismo bili svjesni opasnosti. Stisnuti na ulazu u našu kolibicu čekali smo da ljetna oluja prođe i mi pođemo kućama.
Post je objavljen 09.03.2008. u 19:57 sati.