Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svestomladivole

Marketing

Autocesta ka' svjetlosti mraka

Nisu one sve laži tek tako začarane sumnjom, niti su sve one sumnje toliko lažljive. Kilometrima uma ne valja juriti sa strahom za volanom, no tko će onda voziti? Možda sretno lice majke, koja je sinu podigla spomenik na svojim leđima, gutajući svu prašinu sa njegove autoceste života, ne žaleći ni trenutak zbog nijednog zrna nesreće koju je ovaj izumio? Koliko snažan je taj Rekvijem za snove? Hoće li možda uplakane očeve oči koje su željele dobro, a donijele iste te suze svima, sada sjesti za volan ovog stroja? Života, kojeg smo sanjali igrajući se sa beskrajnim plodovima prirode, uzimajući iz zraka sve one igračke, gledajući oblake u lice koje je postojalo zbog nas, - mislim da više nema. Kuda ide ovaj stroj? I zašto baš ovom cestom mora poći, osjećam se krivim. Na optuženičkoj klupi sada sjede osmjesi, ali oni iskreni, pa se pitam koliko treba biti loš da bi izbjegao neprestane osude i krvave pohode onih čudnih sudaca. Možda se previše pitam, pa i Satan izbjegava moje misaone pothvate. Uvijek sam mislio da je on nečiste savjesti, no sada tek vidim da sam bio u krivu. Naravno da jesam, jer nisam imao snage gledati u sebe, ispred sebe i pored sebe. Rekao bih, kako bih se sam sebi opravdao, da sam bio mlad. Mlad. Neiskvaren i ponosan na sebe. Iskren, prije svega. Što li sam danas, nominativ ili dativ svoje priče? Prvo lice jednine ovih dana ili samo umorni putnik, promatrač i izbjeglica?

Sjedili smo tako na ovom oronulom kauču, ne obraćajući pozornost na televizijski program gledali smo svoje sjene na zidu pitajući se čija je koja crna bluristika. Obje su nevidljive postale za tren, jer sjene misli odvode daleko, pa ih je vrlo teško promatrati razmišljajući o njima. One se boje nas, a mi njih. Bojao se Satan svoje sjene toga popodneva, a ja sam zazirao do Satanova pogleda. Mislili smo se. Jedan drugoga. Nismo mislili jedan o drugome ili jedan na drugoga, već smo se samo međusobno mislili. Što god to značilo, bilo je upravo tako.

Neki strah je isto bio tu, sa nama, ali on nije mislio. Jednostavno je bio, a mi smo ga, pička li mu materina, predobro osjećali. Svaki zvuk je donosio nove strahovove udare prema nama. Uši su nanosile bol. Varali su nas previše puta, da bi sada bili otporni na sve. Ne vjerujem u strah, ali on mene posjeduje, i to baš danas kada želim ići naprijed. Ne mogu, a ni Satan nešto nije od jurišanja. Volio bi imati onaj stroj sa početka priče, pa da ga ja i Satan razletimo po našem autoputu. Kome bi onda palo na pamet svo ono zlo što ga svakodnevno gutamo na vijestima ili upijamo iz štampanih crnih slova na nerecikliranom papiru? Dao Bog da nestane zlo. Mrzim zlo, a evo i Satan se koprca želeći ga izbaciti iz svakodnevice. Mi mrzimo zlo. Možda sami čin mržnje potiče zlo, pa se ubijamo po principu mušica koje se zalijeću glavom bez obzira u svijetlo. Ili smo leptirice iz "Crnih leptira"? Jesmo li uopće ikakav jebeni kurac na ovom "usputnom stajalištu" gdje se parkira onaj prokleti stroj bez vozača? Čemu služe oni visoko-pozicionirani majmuni, a čemu mi? Milijarde su tu pitanja čije odgovore Satan i ja ne želimo znati, a svejedno ih postavljamo. Drugima ili međusobno, a često i samima sebi. Nemamo pojma zašto, vjeruj mi. Možda smo malo zalutali putujući kroz sva ova bolesna sranja što nam se serviraju. Ili smo mi upravo na jelovniku ovih dana. Teški su dani, dragi ljudi. Vjerujte i čuvajte ono što imate. Ako uopće išta još imate, jadnici propali. Ne prozivam vas. Prozivam sebe sa vama u istoj toj čaroliji osude. Ne ljutite se, prihvatite. Ja ne mogu, a ni Satan jer smo prejadni i slabi za sve ovo, pa se koprcamo neznajući koji su naši znakovi što nam utjeravju strah u kosti, a putne karte u džepove. Malko smo nezbrinuti od ovog Neba, pa nam s vremena na vrijeme dođe i da povjerujemo u to Nebo. Možda nas ne voli. I nije ga briga. Možda. Čekate priču? Bit će priča, samo nek' se ispucamo do kraja kako spada, pa ćemo lagano i preći na ono što se dogodilo jutros u nama. I sa nama. Dakle, nekakav UZI bi bio od velike pomoći, pa da izrešetamo kako treba, izbacujući sve frustracije iz ovih umova mahnitih. Ratata tata tata ratata ...
Po svim zidovima svakog grada u kojem postoji neprijateljski pogled valja rasprskati rafal, no to je zlo. To je mrz.
Kao što pišanje nekada nazovemo piš (možemo napraviti simpatičnu paralelu o odnosu pišanja i piša tako da pišanje uzmemo kao čin koji traje neko vrijeme, tj. se događa, dok piš možemo shvatiti kao trenutni događaj. Kadar ili zabilježenu sliku trenutka). Tako je i taj mrz dio mržnje globalnih razmjera, koji nije dobar. Nikako nije. Nije. Znači, i taj otisak je besmislen. Taj rafal. Spušta na razinu, ili diže. Koliko puta se kurac digne ne pitajući mozak ni za savjet, a koliko se tek puta taj mrz pojavi ne pitajući nikoga ni za što. Kada u kino dolazi mir i tišina? A kad će tek doći do nas taj hit uradak onih masonskih izdrkovina današnjeg vremena? Svog vremena koje postoji!

Zvonjava je urnebesno raskidala atome tišine. Iza prozora je bila siva boja, a ja sam crnio postepeno gledajući i promatrajući svoj kontrast. Satan je zelenio maštajući o nekom vremenu kojeg smo potratili na uspješnost. Čiju? Njihovu. Tražio sam pogledom čašu vode, a suha usta su tražila poljubac. To se zove prava varka. Tko je pokrao osjete? Hladne ruke sam naslonio na vrat, da se trgnem, ali nisam uspjevao pobjeći od svog crnila. Krivo li je jutro! Krivi je dan i pogreške se neprestano ponavljaju. Melankolično i nadasve nostalgično ogledalo prošlog svršenog vremena mamilo je osmijeh na moje lice, no nešto je bilo jače od toga. Satan je plakao poput malenoga djeteta, a ja nisam imao riječ, ni način da mu pomognem. Nije on želio pomoć, želio je suze. Spolno sam u sebi opčio sa ženama koje su se u mislima pretvarale iz trena u tren, iz drolje u sveticu, iz djevojke u staricu, a bile su nemočne. Isto tako smo i nas dva bila nemoćna pred ovim jutrom, ovim ne-bojama i ovim mrazom što je prekrio dan. Satanove suze su bile ledene, i uspio sam ih namirisati. Bile su kisele, poput one glupe vode koja se događa u tegli kiselih krastavaca. Čuo sam da postoje ljudi koji se boje krastavaca. I meni su nekako bizarni, posebno oni morski. Čudne neke biljke, rekao bih. Koliko su onda tek čudne ove naše misli? Propadao je dan, kao i svaka nedjelja ovih godina. Nema priče. Ima misli, a one bole, ponekad trepere.

Da, tražim vozača. Ne mora biti profesionalac, samo mora biti iskren i mora poznavati ljubav. Autocesta neka je njegova igra, a ja se moram odmoriti od ove čudne vožnje.

Hvala

Post je objavljen 09.03.2008. u 17:03 sati.