Danas sam s djecom malo bio vani, par sati smo vani trckarali i vratili se doma sretni na rucak, koji nam je mamica opusteno pripravila.
Sjetio sam se nekih ljudi, koji su razvedeni i kako nam se jednom cinilo da je to zgodno: jedan partner (obicno tata) odvede djecu na tjedan dana i mama uziva i odmara se. Nedavno sam cuo ushiceni komentar jedne rastavljene mame kako dan kad tata preuzima dijete njoj pocinje zivot jupiiiiii.
O cemu se tu radi? Je li bolje ili nije bolje?
Mislim da nazalost ovo treba povezati s osjecajem krivnje u djece. Poznato je da djeca rastavljenih roditelja osjecaju da su ona to skrivila. Dosad sam mislio da je to djetinja uobrazilja koja nema veze sa realnoscu, ali izgleda da ipak nije tako. Naime, dijete promatra i razumije svijet i ljude oko sebe cesto puno bolje i dublje nego mi mislimo. Sto moze zakljuciti iz prethodnih situacija i komentara - uglavnom olaksanja radi prepustanja djece drugom roditelju? Ne nesto puno drugacije od 'Bilo bi bolje da me nema'.
Mislim da se moze povuci paralela s domom i putovanjima. Kaze se da je svugdje lijepo ali je doma najljepse. Tako je lijepo i biti ponekad odvojen od obitelji, ali sa sigurnim osjecajem da je ta odvojenost privremena. To je ono sto joj daje ljepotu i smisao, sve drugo je iluzija.
Post je objavljen 09.03.2008. u 14:09 sati.