Marketing
Porculanske lutke, jače od svega*
boomp3.com
Ovako počinje uvod u jednoj priči o tome što je predhodilo obilježavanju 8.03. kao Međunarodnog Dana žena.
Godine koje su prethodile povijesnoj 1910. obilježila je snažna spolna segregacija i mali postotak zaposlenih žena u industrijski razvijenim zemljama. One koje su bile zaposlene mahom su radile u tekstilnoj industriji, manufakturi i kao pomoćno osoblje u kućanstvima. Radile su u vrlo lošim uvjetima i za iznimno male nadnice.
Sad, čitam ja to i čitam.... kakve su razlike za more žena u našem društvu danas, ili u vremenu o kojem priča ovaj uvod.
Spolna segregacija vlada i danas. Osjetila sam je na vlastitim leđima i ne tako davno dok sam radila u jednom srednje velikom poduzeću, gdje sam primala upola manju plaću od kolege koji je imao nešto manji obim posla i odgovornosti, ali u drugom gradu.
I uzalud mi je bilo što sam imala i veću stručnu spremu i duže radno iskustvo.
Tu segregaciju žene osjećaju i danas na svakom koraku, naša se odgovornost, ozbiljnost i predanost cijeni na riječima i hvalospjevima, ali ne i na platnoj listi, ne na istoj mogućnosti napredovanja i ne na poštovanju u ophođenju.
Ako radite u većoj grupi ljudi i dođete isto nervozne kao i kolega, zna se zašto ste nervozne vi, a zašto kolega....
To su možda predrasude, ali ja to promatram na isti način kao i segregaciju.
Koliko god sam pozitivni borac u svakom nastojanju da se dođe do ciljeva i rezultata, sve me ovo smeta i boli.
Postotak zaposlenih žena i dalje je najveći u tekstilnoj industriji, a danas imamo i one silne super-hiper-mega markete, gdje ćete na zaposlenog muškarca naići kao na iglu u plastu sijena. Ako i naiđete, on neće slagati robu po policama, niti će biti na blagajni, on je, ako nije mesar za pultom sa svježim mesom, vjerojatno poslovođa.
A za pomoćno osoblje u kućanstvima, da ne govorim. Duša mi jeca za svim ženama koje putuju u Italiju služiti po raznim kućanstvima, a duševno, moralno i u svakom drugom pogledu vrijede daleko više od njihovih poslodavaca.
Neprestano se pitam, kakva je to moderna država kojoj je potpuno svejedno što su njene mnoge žiteljice pretvorene u jeftinu i potplaćenu radnu snagu, spremene da obavljaju i najponižavajuće poslove, spremne da ostave obitelj, djecu, jer su jednostavno na to prisiljene.
Imala sam i ja nekad svoju teoriju, da nitko nije prisiljen raditi ništa što ne želi, i da svi imamo izbor i odabiremo ono što želimo.
Ali... padne puno paučine s očiju, kako godine prolaze, a vid godinama ne slabi, dapače.
Dakle, što je drukčije i koliko je to drukčije zaista – drukčije!
I u ovih mojih (skoro!!!) pola stoljeća bilo je svega, uspomene se slažu, umeću...
Ponekad kao sloj fine čokoladne kreme na torti, a ponekad kao mrlja na odjeći koja se nikako ne skida...
Osmi mart u meni budi sjećanja...
kad sam mami nosila buketić ljubičica i kakav stih
kada sam i sama počela primati cvijeće i čestitke na taj dan....
razlog za dobru feštu u firmi, još onda prije devedesetih
ukradeno vrijeme i na brzinu neko piće u kafiću, poslije devedesetih
Kad me danas dragi zagrli i kaže – sretan ti dan žena, znam da se i u njegovim mislima vrte neke uspomene i da već dugo ovaj dan nema više onu svoju stvarnu namjeru.
Ali, nije to važno.
Volim sve datume i obljetnice koji se mogu obilježiti, volim dobre želje, volim se zagrliti s ljudima i čestitati, smijati se u glas, nazdraviti!
Zaboraviti bar na tren svu moguću ogorčenost koja već dugo ide kao veo uz neke datume oko kojih se neumorno raspravlja, a ženi se u životu ništa ne mijenja!
Zato, drage moje, sretan vam Dan žena.
Želim vam iskreni buketić ljubičica i osmijeh za sva sjetna sjećanja.
Legenda: *
Post je objavljen 08.03.2008. u 09:40 sati.
