Priča kaže da je jednom neki čovjek kaznio svoju trogodišnju kćer jer je potrošila cijelu rolu zlatnog papira za omatanje. Novca je bilo malo, i on se naljutio kada je vidio kako dijete pokušava uresiti tu kutiju. Mala djevojčica slijedećeg jutra donijela je poklon svom ocui rekla: "Ovo je za tebe, tatice!"
Osjećao se posramljeno svojom prijašnjom reakcijom, ali njegova se ljutnja opet razbuktala kad je otkrio da je kutija prazna. Vikao je na nju: "Zar ne znaš da bi, kad daješ nekome poklon, trebalo biti nešto unutra?" Mala djevojčica ga je pogledala očima punim suza i rekla: "Ali, tatice, kutija nije prazna; upuhala sam poljupce u nju. Samo za tebe, tatice!" Otac se slomio. Zagrlio je svoju djevojčicu i preklinjao je da mu oprosti.
Kažu da je taj čovjek čuvao onu zlatnim papirom optočenu kutiju pokraj svog kreveta mnogo godina i kad god bi bio obeshrabren, izvadio bi iz kutije jedan zamišljeni kćerkin poljubac i sjetio se ljubavi svoga djeteta, koje je taj poljubac stavilo unutra.
Na neki način, svakom od nas darovana je zlatna škrinja ispunjena bezuvjetnom ljubavi i poljupcima naše djece, prijatelja, obitelji ili Boga. Nema ničeg vrjednijeg što bi čovjek mogao imati, zar ne?
Post je objavljen 09.03.2008. u 13:28 sati.