Predavanje nadbiskupa Zollitscha o mučeniku Delpu i svojoj mladosti
Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung od 17. veljače objavio je sažetak predavanja mons. Roberta Zollitscha, nadbiskupa frajburškog i novog predsjednika Njemačke biskupske konferencije, koje je održao na realnoj školi "Alfred Delp" u mjestu Ubstadt-Weiher. Prenosim ovdje dio nadbiskupova izlaganja (kako ga je objavio Glas Koncila).
U rujnu 2007. bilo je sto godina otkako se rodio Alfred Delp, svećenik, učitelj, i odgojitelj, koji je svoj otpor protiv nacioanalsocijalista platio glavom. Kroz cijeli njegov život provlači se kao crvena nit strastvena angažiranost za čovjeka i Boga, neumorno zauzimanje za socijalno i pravedno društvo. Gdje god se ljudi razočarani povuku te se izgovaraju: "Tu se ne može ništa promijeniti", ondje bi Alfred Delp naćulio uši i energično se usprotivio govoreći o "malograđanskoj idili". Tu misli na ljude, tako sam veli, "koji su bez osobnog stava, bez sredine i postaju suputnici u jednosmjernom hodu".
Takvih ljudi bilo je tada, takvih ljudi ima danas. Oni se priključe masi, misle i rade, što tobože čine svi. Alfred Delp ohrabruje na kritičko mišljenje, na samokritičko ispitivanje sebe i svog djelovanja... Ta primamljiva čežnja, njegova strast za Boga i ljude i njegova silna vizija bili su ono što me se dojmilo i što me je fasciniralo. Odrastao sam u Mannheimu, rodnom mjestu Alfreda Delpa. Imao sam rođake u Lampertheimu, zavičajnom mjestu njegova djetinjstva i mladosti...
Rodio sam se kao folksdojčer i podunavski Nijemac u bivšoj Jugoslaviji. Moji preci su se iselili na jugoistok za Marije Terezije u godinama 1760. do 1765. iz raznih krajeva ondašnjeg carstva. U mađarskoj ravnici nastala su njemačka naselja. Tako i moje zavičajno mjesto na prostoru bivšeg samostana u čast Sv. Filipa. Tako je nastala općina Filipovo selo s oko 5.000 stanovnika.
Moj najstariji brat unovačen je 1943. s 18 godina u njemačku vojsku; moj otac također s 43 godine u listopadu 1944. Krajem listopada 1944. došli su Rusi. Oni su se ljudski ponašali. Uskoro su došli Titovi partizani. S njima su počele strahote. Dana 25. studenoga 1944. Titovi partizani su zaklali 212 muškaraca između 16 i 60 godina, među njima i mojeg tek 16-godišnjeg brata Josipa i onda su ih bacili u tri masovna grobišta, koja su prije toga morali sami iskopati. Imao sam onda 6 godina i sjećam se mnogih detalja. U ušima mi još odzvanjaju tjeskobna pitanja, plač i očaj majki, žena i djece.
Moju majku su odveli u jedan logor na prisilni rad. Dana 1. travnja 1945 - bio je Uskrs - odveli su mene, moju baku i tri nećakinje moje dobi u logor smrti Gakovo. Tamo se nalazilo povremeno između 18.000 i 23.000 Nijemaca - pretežno starijih ljudi i djece. Tamo sam doživio ono što je Alfred Delp pisao o svojoj parnici pred Narodnim sudom: "Tamo se čovjek ne osjeća čovjekom."
Kad smo se opet jednom - da spomenem samo jedan primjer - morali postrojiti u jutro oko pola četiri, kako bi nas pretražili, najprije su ubili jednu ženu pred našim očima, kako bi nam utjerali strah u kosti i pokazali, da u očima Titovih vlastodržaca ne značimo ništa. Izgladnjeli stari ljudi i djeca umirali su masovno. Leševe su bacali u masovna grobišta, dok nisu bila puna, a onda su ih pokrili zemljom.
Alfred Delp se također susreo s totalitarnim sistemom koji je prezirao ljude - nacionalsocijalizmom. Borio se protiv njega u svojim pisanim radovima i propovijedima. Još u zatvoru rekao je: "Moram se posve očitovati." Isticao se je u Kreisauer-krugu (tajnoj oporbenoj grupi, op. prev.), jer mu je bilo stalo do izgradnje nove Njemačke nakon predviđene katastrofe nacionalsocijalizma. Osjećao se odgovornim, htio je stvarati budućnost.
Jedno je od mojih iskustava već kao dijete u logorima smrti: Tko se ukoči od straha i rezignira, taj propada. Tko se ne da podjarmiti, ima šansu izdržati i preživjeti - prije svega onda ako zna zašto živi i za što se zauzima... Samo snalažljivi mogu dati pouzdanu orijentaciju, oslonac i putokaz za druge. Gdje je našao Alfred Delp usmjerenje? Strast kojom se zauzimao za ljude, za slobodu i čast imala je temelj u njegovoj strasti za Boga. Bio je borac i borio se sam sa sobom oko toga da li postati svećenik ili vojnik. Odlučio se za Boga i postao je član jedne vrsne postrojbe: isusovačkog reda...
Potrajalo je šezdeset godina, do srpnja 2005, dok nisam prvi put posjetio svoj stari zavičaj. Pozvao me je subotički biskup i pratio me cijelo vrijeme. Bio sam u svom zavičajnom selu čije crkve više nema. Bio sam u svom roditeljskom domu, na masovnim grobištima u kojima leži moj brat, bio sam na masovnim grobištima logora smrti u koji sam odveden. U svim mojim propovijedima i nagovorima za vrijeme posjeta bilo mi je važno sjećanje, pomirenje i gradnja mostova.
Uvijek sam govorio da se tu radi o "sjećanju na budućnost". Ponekad se pitam jesu li i zločini posljednjega Balkanskog rata, masakar u Srebrenici, bili i radi toga mogući jer se zločine 1944. do 1948. u bivšoj Jugoslaviji skrivalo i Tita se za njih još i nagradilo?
Čitavog života borio se Alfred Delp protiv toga da se stvari prepuste same sebi. "Čovjek nije samo tu da bude u povijesti ili da je podnosi. Čovjek mora stvarati povijest. Tu spada neumorno i živo nastojanje." I: "Tko nema hrabrosti stvarati povijest, bit će njezin jadni objekt. Dakle na posao."
Glas Koncila, broj 10 (1759), 9.3.2008.
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=13766
Post je objavljen 08.03.2008. u 12:10 sati.