Marketing
Danas sam odlučila zanemariti naslov. Mimoišli smo se kao dva stranca na cesti. Oboje podignutih kragni od balonera, promrzlih pogleda i užurbanog koraka. Znamo jedan drugog izdaleka, ali ipak kršimo manire pozdrava. Susret očima obojici nam odgovara. Šutnja je sporazumna. Jedan je od onih dana, kad nam se ne dodijava. Vjetar je otpuhnuo i posljednji trenutak prilike za kimanje. Neka je, nije svaki dan kalup za druženje.
Rečenice se kotljaju ulicom. Silina bure nosi ih sa uličnim smećem. Ne odupiru joj se. Mislim da im čujem hihotanje. Škaklja ih novo slobodno kretanje. Zaustavljaju se ispod guma automobila i postolja kioska, na ulazima zgrada i pri kontejnerima. Smijulje se bez prestanka. Zabavlja ih moja popustljivost. Inače sam stroga. Postrojim ih kao vojnike u redove i vodove, imenujem satnike i pukovnike, određujem strategije i dajem dozvole za misije. A danas, kao da smo se iskrcali na daleki otok, nasukali gumenjake i cijela je satnija dobila dopuštenje da voljno tumara okolicom, gleda, uočava i istražuje, dok oni svaki trenutak zapravo koriste za glupiranje. Znaju da im svejedno dopuštam, i tako im je još draže.
Puštam i sama mašti na volju. Dosta mi je razmišljanja. Čovjeka zaboli glava od stalnog pretakanja pješčanih satova, vlastitog odbrojavanja do sljedećih poteza. Disciplina. Prirođena. Mnogi ni ne znaju što je to, a ja sam se s njom rodila. Kao sestra blizanka u istome tijelu. Ponekad je nagovaram da se opusti. Kao sada. Masiram joj leđa i očvrsnule mišiće, pratim liniju do ramena i vraćam se nazad prema vratu, nježno, snažno, zavodim je prstima ugode da joj kapci klone, usred svojevoljne predaje jave snu, kako bi sama mogla učiniti obratno. Zamijeniti nas na neko vrijeme. I vidjeti, kojoj od nas odgovara svijetlo, a kojoj sjene.
Post je objavljen 07.03.2008. u 21:28 sati.