Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/myheavenisyourhell

Marketing

....priča djevojke koja je izgubila šansu....

Sve je započelo jednog kišnog dana. Tog jutra njoj se uopće nije dalo ustati.

Hanni je škola bila popodne. U školi je bio posve običan dan. Osim jedne stvari. Tog dana u školi je vidjela njega, kasnije je doznala da se zove Marko. Na prvi pogled ga je zavoljela. On nju nije ni vidio. Svaki put kad bi prolazila pored njega sledila bi se i micala pogled prema podu.

Prošlo je mjesec dana otkad ga je prvi put vidjela, a on još uvijek nije znao za nju, bar je ona tako mislila. Hanna je mislila da je i ovo posve isti dan, iako joj se na putu prema školi činilo da će danas biti nešto drugačije. Došla je pred školu, a tamo su je, kao i uvijek, čekale prijateljice. Bile su tamo Kristina, Josipa, Izabela i još neke osobe neke osobe koje nisu vrijedne spomena. Prošla je pored Marka, ali ovaj put on je gledao u nju. Ako se buljenje tako može nazvati. Kao da je osjećala da je gleda, okrenula se i pogledi su im se susreli. To joj je bio dosadašnji vrhunac s njim.

Na cijelom idućem satu mislila je samo o njemu. Odjednom je čula da netko iz zadnje klupe viče: 'Hanna, Hanna pogledaj na mobitel.' Pomislila je da će je netko opet zafrkavati na satu, ali ipak je pogledala na ekran mobitela. Na njemu je pisala poruka njenog prijatelja Nikole. Pisalo je: 'Ima jedan momak koji je zaljubljen u tebe, ne pitaj me izvor te informacije. Zove se Marko i ide 8. razred. Evo ti njegov broj mobitela.'

Isprve nije mogla vjerovati, pročitala je poruku još pet-šest puta. Bila je izvan sebe od sreće. Čim je došla doma, poslala je poruku na taj broj koja je glasila ovako: 'Ej!' Nije uopće znala što bi mu mogla napisati, a da ne ispadne glupa. Za oko pet minuta dobila je odgovor s tog broja koji je memorirala pod imenom 'Marko'. Pisalo je: 'Hanna, volim te, hoćemo večeras van? Ako je odgovor da, vidimo se kraj parka.'

Bilo joj je nešto tu sumnjivo. Javio se onaj glasić u glavi koji je samo govorio: A kako je on tako odmah doznao za tebe? Ali ona je, kao i uvijek, radila po svome i odlučila ipak otići. Nije našla nikoga. Idućeg dana u školi imala je osjećaj da je svi gledaju. Otprilike tako je i bilo. Kad je došla do Nikole, on je doslovno rečeno puknuo od smijeha. Napokon je shvatila što se dogodilo. On joj je dao svoj drugi broj mobitela i ona je postala njegov predmet ismijavanja. Nije shvaćala kako neko može biti tako okrutan prema njenim osjećajima.

Pomislila je da ne može biti gore od ovoga, ali upravo tada se dogodilo i gore od toga. To je sve bio plan njene navodne prijateljice Ivone. Osjećala se kao da je nitko ne razumije. Ali nije bilo tako: njene prave i istinske prijateljice Kristina, Izabela i Josipa su je smirivale. Na kraju je sebe za sve okrivila. Mislila je da je glupa te da nije sposobna ništa napraviti. Zaspala je te večeri s očima punih suza. Nije je bilo briga ni za što. Onda je vidjela Marka, činilo joj se da ni njega nije briga. Sad je barem znala tko su joj prave prijateljice, one prijateljice koje su uvijek tu kad ti zatrebaju.

Danas nije moj dan, mislila je ona. Ta joj se rečenica pojavila u glavi nakon što su je prozvali na povijesti i dobila je jedva dva, a svi su očekivali da će dobit pet ili najmanje četiri. Razlog tom neuspjehu je to što nije imala volje ni za što. Kad je na satu nešto tražila u džepu, opipala je jedan mali papirić. Uzela ga je u ruke. Taman kad ga je htjela pročitati, pored nje je prolazio profesor. Iz ruke joj je iščupao papirić te ga odmah bacio u koš. Znala je da nije to još jedan običan papirić zato što je ona uvijek papiriće prvo iskidala a potom bacila u kantu ili češće ispod klupe. Ali ubrzo je i zaboravila na njega. Odlučila je nešto poduzeti u vezi s Markom. Od prijateljice je saznala njegov pravi broj mobitela. Poslala mu je poruku, u njoj je ponovno pisalo ono: 'Ej!'

Te večeri nije dobila odgovor. Ali je zato iduće jutro na mobitelu pisala poruka koja je glasila: 'Ja tebe ne znam, ali svejedno: Ej!' Znala je da je to ovaj put točan broj mobitela. Nije znala kako, ali jednostavno je znala da ovaj put ima memoriran točan broj. Poslala mu je poruku koja je možda zvučala glupo, ali stvarno nije znala što da mu napiše: 'Je li ovo broj od Marka?' Odgovor je glasio: 'Da!'

E, tek je onda nastupila ona prava trema i sramežljivost. Ali Hanna je ipak nekako skupila svu hrabrost iz sebe i napisala mu: 'Volim te!' Svako malo je gledala na mobitel da ne bi možda poruka stigla. Ali poruke nije bilo! Hanna je bila shrvana. Nije više znala što da radi. Mislila je samo na Marka, samo joj je on bio na pameti. Bol je pokušala liječiti u glazbi, ali nije joj baš uspijevalo. Prolazile su i noći i jutra, a bol nije prestajala.

Jedne večeri poslije škole došla je kući sva umorna od napornog dana. Samo je htjela staviti slušalice i zaspati s glazbom. No odjednom joj je mobitel zavibrirao. To je bio znak da je poruka stigla. Bila je Markova, a pisalo je: 'Od tvoje zadnje poruke non-stop mislim na tebe i ne mogu nikako shvatiti tko si. Molim te, dopusti mi da te upoznam. Predloži mjesto na kojem ćemo se sresti.'

Napisala mu je: 'Na klupi pored plaže sutra u 19 h.' Nije bilo više poruka. Cijelu noć nije mogla zaspati. Kao da je jedva čekala sutrašnji dan, ali istodobno ga se i bojala. Napokon je sunce svanulo. Hanna se digla i otišla srediti za školu. Bila je u jutarnjoj smjeni. Svaki put kada bi ona uhvatila njegov pogled mislila je: 'E da bar znaš da sam to ja.'

Napokon je došlo i 19 sati. Išla je prema plaži i vidjela njega. Sjedio je na klupi. Ne moram ni reći koliko se iznenadio kada je vidio da je to ona. Prvo su gledali jedno u drugo otprilike pet minuta, a zatim je Marko predložio da se idu prošetati. U šetnji doznali su mnogo toga jedno o drugom. Zaljubili su se! Imala je osjećaj da joj je ovo najljepša večer u životu. Takva je upravo i bila. Sutradan se cijeli dan bila vesela i pjevušila je romantične pjesmice. Ali nije znala da će joj upravo taj dan biti možda najgori dan u životu. Pa ipak sad ima sve što je ikad tražila! Možda.

Došla je u školu sva sretna. Svugdje je tražila Marka, ali ga nije mogla ugledati. Ponašanje joj se u sekundi pokvarilo. Tko bi rekao da se u samo jednom trenutku može toliko toga promijeniti! Preko odmora joj se nije dalo nikamo ići. Bila je tužna, a pogotovo zato što joj je Marko jučer rekao da priprema veliko iznenađenje za nju. Ponovno je napipala neki papirić u džepu od jakne. Pisalo je: 'Dođi u 18 h ispred one iste klupe na plaži. Vidimo se! Voli te Marko!'

Požurila je spremiti se zato što je već bilo 17.30. Mobitel je isključila zato što nije htjela da je itko ometa u trenucima s njenim Markom. Došla je tamo, ali ovaj put tamo nije bilo nikoga. Dobro, odlučila je pričekati. 18.30 - nema ga, 19.00 - ona gubi nadu i odlazi. Osjećala se prevareno, imala je osjećaj kao da je opet predmet zafrkancije. Ali ne, ovaj put nije bilo tako! Kao da je nešto vuklo da pogleda na ekran mobitela. Na njemu su bila 24 propuštena poziva te pet poruka. Sve poruke imale su otprilike isti sadržaj. Pisalo je: 'Dođi brzo u bolnicu, Marka je udario auto, stanje mu je jako loše.'

Nije mogla vjerovati što je upravo pročitala! Suze su joj počele teći obrazima. Otrčala je do bolnice. Kad je ušla unutra, prvo što je vidjela bili su njegovi uplakani i zabrinuti roditelji. Otrčala je do njih. Imala je mnogo stvari za čuti! Marka je udario auto na putu do plaže. Stanje mu je bilo grozno. Nije se znalo hoće li uopće preživjeti. Nakon nekoliko dana saznala je od njegovih prijatelja da je Hanni pripremao ogromnu zabavu one kobne večeri.

Tog poslijepodneva javili su joj da je Marko malo bolje te da je želi vidjeti. U njegovoj sobi u bolnici bilo je mnogo aparata koji su bili jedini zaslužni što je on još živ. Samo joj je šapnuo: 'VOLIM TE!'

Kada je izlazila iz njegove sobe, svi aparati su naglo podivljali. Ali ubrzo je sve utihnulo, jedino se čuo onaj kobni zvuk smrti. Marko je mrtav! Tih dana nije prošla ni poštena minuta da Hanna nije pustila suzu. Još više su je progonile njegove zadnje riječi koje je uputio njoj, a glasile su: 'Volim te'! Ona je bila zadnja osoba kojoj je on nešto rekao. Njegove zadnje riječi bile su upućene njoj! Nije godinama nosila ništa osim crnine. Bila je totalno drugačija osoba. Svaki dan je provodila na Markovom grobu. Više nikoga nije zavoljela onako kako je njega voljela. Više nitko nije bio onaj pravi za nju. Više nikoga nije gledala onako kako je njega gledala! Odlučila se za samoubojstvo. I napravila je to.

Zvvvvvvvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr - oglasila se budilica. Vani je padala kiša. Škola joj je bila poslijepodne. Baš joj se nije dalo ustati. Kapi su polako kucale po prozorima. Imala je osjećaj da će se danas nešto važno dogoditi. Kada je napokon shvatila da je budna, sjetila se sna koji je sanjala te noći. Sjeća se samo nekog Marka, zafrkancije na njen račun, ljubavnih poruka, smrti voljene osobe, suza te samoubojstva. Kada se sjetila svega toga, imala je jako čudan osjećaj, a on je govorio da je dobila novu šansu. Ali ipak je ignorirala taj mali glasić. U školi je vidjela jednog predivnog momka, saznala je da se zvao Marko.

Glasić joj je rekao: Nova šansa je uzalud stvorena. Ponovo je ispucana. Hanna, čeka te nešto grozno.

Post je objavljen 07.03.2008. u 16:15 sati.