Na tavanu, u podstanarskom stanu, za kojeg ni sam Bog ne zna kako ga je plaćao, živio je Mortimer. Jedino društvu bile su mu njegove lutke. Njegove samoće. I jedan pas. Mješanac, kojeg mu je poklonio prosjak iz Vukovarske – za napola pojeden sendvič, spravljen od tjedan dana starog kruha.
Davno je to bilo. U doba kada se Mortimer još nije bojao velikog sivog svijeta i svih onih kreatura što njime šeću. Od tog dana, obasutog žutim lišćem, rijetko je izlazio na ulicu. Tek onoliko koliko mu je bilo potrebno da se dokopa ostataka hrane iz kontejnera ispred zgrade.
Brojne su mu se fobije uvukle u srce. Bojao se ljudi. Žena. Rata. A ponajviše smrti. Zato je živio zatvoren na tavanu, gdje se osjećao sigurnim od svake opasnosti.
Doživljavao je sebe kao neku Božju šalu, što je slučajno ispala među ljude. Pa kad je već bilo tako, Bog reče: - Nek' živi, neka bude!
Stavio ga je tako na svijet da ga gleda blijedog, uplašenog i jadnog. Kako svakodnevno na koljena pada.
Mortimer je danonoćno stajao na tankoj liniji između života i smrti. I odavno bi već bio otišao, ali se bojao da bi ga Bog prepoznao, slatko se nasmijao, s njime se poigrao i... vratio ga natrag među ljude. Tako je izbjegavao smrt, svoju jedinu istinsku želju, opijen strahom od povratka. Od neuspjeha.
Lutke na tavanu već su odavno prestale sanjati. A i pas mješanac jedino je zadovoljstvo nalazio u pijančevanju. Bocama ih je opskrbljivala dobra teta iz susjedstvu. No, niti nju nisu puštali među svoju samoću. Da ne bi slučajno postavila bombu.
Promatrali su tako, on, lutke i pas, poredane kuće u predgrađu. I drvored. Povremeno su se i zabavljali vragolijama pijanog psa.
Jednog se jutra, vlažnog i trulog, Mortimer probudio s čudnom idejom. Poriv da svoj bijedni život stavi na papir bio je jači od njega. No, nigdje komada papira. Ni za lijek. Otrčao je do kontejnera. I pijani pas za njim. Smrdljiva je kutija zjapila prazna. Posegnuo je u džep. Zazvonilo je nekoliko zahrđalih kovanica. Pitao se vrijede li još uvijek. Bojažljivim je koracima krenuo prema knjižari, oprezno promatrajući prijeteće poglede kreatura koji su sebe nazivali ljudima.
Od silne fobije koja ga je zagrilila, nije ni primijetio da se nalazi ispod građevinske skele. Jedna mu je cigla (potpuno nova) pala na glavu i skončala mu muke. U centru grada, na očigled sviju.
Pijani ga je pas pomirisao, popišao se na njega i odšetao dalje.
Post je objavljen 07.03.2008. u 11:43 sati.