Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/shegrthlapitj

Marketing

Je li samokritika produkt poznavanja sebe?

Naslov je parafraza rečenice iz jednog nedavnog posta Kinky Kolumnistice kojega sam pročitala tek jučer, a nadovezao se na ono čime mi je um intenzivno zaokupljen.

Moram priznati da nisam u toj mjeri zaljubljena u sebe, no mislim da sam za razliku od Kinky, a u odnosu na samu sebe u puno sebičnijem, egoističnijem i samim tim nezahvalnijem i ružnijem položaju.

Naravno, ovo pitanje ne traži odgovora. Odgovor je jasan, no samokritika ne mora nužno biti izraz nečega dobroga. Samokritika može biti samo još jedan način na koji sebični ljudi još više pokazuju svoju sebičnost.

Oni koji me poznaju, neće se složiti s onim što ću sada napisati, no to će značiti samo to da me ne poznaju dobro. I zapravo je za njih same puno bolje da me niti ne upoznaju tako dobro. Dvije osobe koje jedine znaju o čemu govorim kada ovo pišem, vjerojatno post neće ni pročitati, a to su Deba i teta, osobe koje me poznaju u dušu.

Imam jedan molitveničić, nasljeđe moje bake iz kojega svaki dan prije posla pročitam lijepu misao, priču, molitvu ili pjesmu predviđenu za taj dan. Kako nisam počela od početka godine, jedno sam se jutro vratila na datum oko Nove godine, a u jednom je danu ponuđeno nekoliko misli, a ona koju si uzmeš, trebala bi biti misao vodilja kroz cijelu godinu. Najviše mi se svidjela misao Svetog Pavla, Želim svima biti sve. Naravno, već to jutro na putu na posao, na to sam zaboravila. Psovala sam svima sve, na poslu sam razmišljala o ljenosti drugih ljudi, išlo mi je na živce što moram obavljati ovo i ono, javiti se Debi petsto puta na telefon, nazvati tetu i slušati njezine jadikovke, doći kući i slušati ukućane, željela sam nešto sasvim drugo. JA SAM ŽELJELA NEŠTO DRUGO. JA KOJA SAM IZABRALA BITI SVIMA SVE.
Reći ćete kako izmišljam jer treba imati vremena za sebe. Naravno. No, ja se sve vrijeme trudim imati vremena za sebe kukajući kako me drugi iskorištavaju, kako sam jadna, kako puno radim i sve vrijeme posvećujem vrijeme sebi okrivljujući druge. A i kada radim nešto za druge, to je samo zato kako bih pokazala da sam dobra i požrtvovna.

Trenutno u životu prolazim nekakvu vrstu katarze. Bar se nadam da je katarza. Došla sam do dna. Sagledala svoj problem sa svih strana i sada ne znam što s njim dalje.
Jutros sam čačkla po netu i došla do bloga gdje sam se podsjetila Poslanice Korinćanima i Hvalospjeva ljubavi. Ondje se našla vrlo jednostavna, hm, mogla bih reći vježba za ispit savjesti.
Podsjetimo se na srž toga hvalospjeva koji je poput zavjeta pročitan i na Debinom i mom vjenčanju.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.

Vježba se sastojala u tome da umjesto imenice ljubav izreknemo JA.
Često nisam velikodušna, a i kada jesam, činim to potpuno svjesno i proračunato.
Često nisam dobrostiva, nego sjebana, zla i bezobrazna.
Često zavidim ne želeći to priznati ni sebi.
Hvastam se često i to pod raznim krinkama i na perfidan način želeći istaknuti svoju osobu, veličanstvenu, najpametniju i najsnalažljiviju.
Uhvatim se kako se nadimam.
Nepristojna sam često, nametljiva, čangrizava, nestrpljiva, nosom do neba, tko mi je ravan.
Tražim svoja prava, svoje zasluge, ja koja sam učinila ovo i ono, meni koja sam...
Razdražljivost je moje drugo ime, razdražljivost sam ja sama.
Rado praštam, ali pamtim. Pamtim više nego što sam svjesna i naravno, izvlačim u najprigodnijem trenutku kako bi poput otrovne strijele ranila one koje najviše volim.
Licemjerno se radujem nepravdi ističući sebe kao pravednu i staloženu osobu kojoj je zapravo na prvom mjestu zadovoljenje vlastitih potreba i niskih strasti, a onda sve drugo.
Radujem se istini, ali najčešće onda kada mene može potvrditi kao dobru osobu.
Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi... do ovoga zaista dođem, ali nakon što se uvaljam u blato vlastite duše i tek kada spoznam koliko sam pogriješila.

Ja sam valjda najsebičnija osoba koju poznajem. Što je najgore, imam osjećaj kako je i ovaj post vrlo sebičan. Iskren, ali sebičan jer sam opet JA u pitanju.
Kako je ona samokritična, samosvjesna, kako ona zna.

Imam jednu prijateljicu koju sam upoznala ove jeseni (i da, mogu već reći prijateljicu) koja, kada joj sve ovo izreknem kaže kako sam previše samokritična i preoštra prema sebi. Ali, kako ne bi bila kada sam svjesna svega lošega u sebi. Gdje bi se tek nalazila da nisam tako samokritična. Ono što me najviše boli je nemoć koju osjećam kada se odlučim promijeniti. OK sam neko vrijeme, ali tako lako ponovno posrnem. Uostalom, ne sviđa mi se (jer da, opet želim biti najbolja) što ako se i promijenim, ta velikodušnost, dobrostivost, skromnost, pristojnost, ljupkost, nenametljivost možda neće biti iskrena nego tek naučena, rezultat kontrole i stalne prisutnosti svijesti koja sa mnom upravlja.



Da, možda dugujem i objašnjenje toga što me nije bilo sto godina. Recimo da sam dobila unaprijeđenje i da sam u priličnoj stisci s vremenom pa ne stižem odlaziti do bloga, kako svoga tako i ostalih. To ne znači da se u budućnosti neću oko toga više potruditi. Prije tjedan dana me uhvatila gripa pa sam još uvijek kod kuće, liječim se.

Pusa svima!!!

Post je objavljen 07.03.2008. u 11:41 sati.