Marketing
UMRELLA
Umbrella, umrella ella ella...
....... Danas san se naslušala ove pisme!!!
Moja umrella se danas lipo izvratila naopako prije nego sam stigla do šklskih vrata, pa šteta šta san je uopće otvorila...
Ma pada mi na pamet jedna priča vezana za kišobran...
Žuti kišobran.
Moj nije žuti, moj je kao i većina - neki škuri.
Evo dakle priča o ŽUTOJ LUBRELI (lumbrala je kišobran, po starinski,... tako ga moja baba zove)
Bila jedna tužna i siva zemlja čiji su stanovnici,
vječito namrgođeni, nosili crnu odjeću,
a kad je kišilo, ulicama su hodali pod crnim i samo crnim kišobranima.
Jednoga dana, dok je padala kiša, na ulici su ugledali čudna čovjeka kako
šeta pod žutim kišobranom i, kao da to nije bilo dovoljno izazovno,
još se i smiješi.
Da, smiješio se!
Prolaznici su se sablažnjavali i mrmljali:
"Pogledajte nepristojna čudaka!
Baš je smiješan s onim svojim žutim kišobranom.
Kiša je ozbiljna stvar i kišobran kojim se od nje štitimo mora biti crne boje!"
Drugi su se ljutili i glasno dovikivali: "Kakva je to drskost, hodati okolo pod žutim kišobranom?!
Taj čovjek izvodi gluposti!" Poneki su se obratili vlastima:
"To mora da je neki smušenjak, želi biti zanimljiv po svaku cijenu!"
Zapravo, u cijeloj zemlji nije bilo ničega zanimljivoga, jer je svaki dan padala kiša
i sve je bilo puno crnih kišobrana.
Jedino Nataša nije shvaćala zašto ga ljudi toliko kritiziraju.
Mislila je:
"Kad pada kiša, nije najvažnije kakve su boje naši kišobrani.
Važno je da nas štite od kiše."
S druge strane, gospodin sa žutim kišobranom bio je radostan, pa se pitala otkuda mu takva vedrina i dobro raspoloženje.
Jednoga dana, na izlazu iz škole, Nataša se sjetila da je zaboravila svoj crni kišobran.
Slegnuvši ramenima, uputila se kući po kiši.
Odjednom, pored nje se nađe čovjek sa žutim kišobranom.
Nasmiješi joj se i reče:
"Dođi, moj kišobran može i tebe zaštiti!"
Nataša je oklijevala: ako prihvati poziv, ljudi će je vidjeti i tko zna što će reći.
Onda pomisli: "Ipak, važnije je zaštititi se od kiše, makar i žutim kišobranom, nego pokisnuti!"
Stoga prihvati poziv ljubaznoga gospodina i skloni se pod njegov kišobran.
Čim je stala pod žuti kišobran osjetila je toplinu, učinilo joj se da je kiša prestala padati i da čuje veseo cvrkut ptica.
Tada je shvatila zašto je čovjek sa žutim kišobranom
bio uvijek nasmijan.
Nataša je izgledala tako uplašeno da je gospodin prasnuo u smijeh:
"Znam što misliš!
Misliš da sam ćaknut, ali sad ću ti sve objasniti.
I ja sam nekad bio uvijek ozbiljan i namrgođen.
Imao sam, kao i svi drugi, crn kišobran.
Ali jednoga sam dana, izlazeći iz ureda, otkrio da sam zaboravio ponijeti kišobran, a upravo je počela padati kiša.
Toga časa je pored mene prolazio čovjek sa žutim kišobranom
i ponudio mi da se sklonim.
Dvoumio sam se baš kao i ti sada. Mislio sam:
'Vidjet će me ljudi i rugati mi se.'
No ipak sam pristao, jer sam se bojao prehlade.
Tada sam shvatio da se pod žutim kišobranom nevrijeme stišalo.
Čovjek mi je objasnio:
'Ljudi su tužni jer ne razgovaraju,
a ne razgovaraju, jer svatko ide pod svojim kišobranom.'
Odjednom je onaj čovjek nestao, a u mojim se rukama našao njegov žuti kišobran.
Tražio sam toga čovjeka, ali ga nikad više nisam pronašao,
jednostavno je nestao.
Zadržao sam njegov žuti kišobran i od tada mi je pod njim uvijek lijepo vrijeme."
Nataša povika: "Divno! I vama nije neugodno nositi tuđi kišobran?"
Gospodin tada reče: "Ne, ja znam da ovaj kišobran pripada svima.
I onaj čovjek koji mi ga je dao, dobio ga je od nekoga."
Kad su stigli pred njenu kuću, ljubazni čovjek pozdravi Natašu i nestane.
Ona je u ruci i dalje držala žuti kišobran.
Ponijela ga je sa sobom uvjerena da će on ubrzo promijeniti vlasnika
i da će uskoro nekoga drugoga zaštititi od kiše, još i više – donijeti mu lijepo vrijeme i vedro raspoloženje.
Post je objavljen 06.03.2008. u 20:14 sati.